beats by dre cheap

VOJNIK SREĆE - Alibašić Ahmet - Braco

Alibašić Ahmet - Braco
 
Bivši pripadnik odred policije BOSNA - "TABE". Njegov najbolji ratni drug je Franjo Dejanović.
Za Bracu je sav rat bio zlo, a Markale su, kako kaže, bile pečat.
 
VOJNIK SREĆE 
Obilazeći u martu '92.godine sarajevska brda poslom, vidio sam da se JNA ukopava da brani grad topovima okrenutim prema Sarajevu.
Zadnjim parama "ispalim" ženu, djecu, mamu i sestru avionom za Švicu, a ja ostadoh da branim šta se mogne, pun energije i entuzijazma.
Međutim, kad se zaoprave zapucalo i kad sam vidio da raju više brine pljaha nebranjenih granapa nego borba, žestoko se nasekirah.
Vikarin poziv je došao kao mehlem na ranu i po preporuci Bukve Nijaza uletim u odred.
Raspoređen sam u drugu četu i ubrzanim tempom se upoznajem sa osama, zoljama i čim sve ne.
U Domu je bilo baš kao u domu.
Vladala je porodična atmosfera i niko nije bio ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac. Svi su nekako svoji.
Dolaze prve akcije, prve pogibije i bolni rastanci. Polahko se navikavamo da nam je smrt bliža od kragne za vratom.
Decembar je 1992.godine i pada Otes.
Njihovi tenkovi prolaze, gaze sve pred sobom.
U Domu ostaju samo čistačice, kuharice i ranjenici. Svi koji su sposobni idu na front.
Na Otesu, užas. Izvlačimo se naprijed preko leševa, civila i vojnika i uspostavljamo kakvu-takvu liniju da bi se izvuklo preostalo civilno stanovništvo.
U tranšejima dubokim jedva 80 cm, izmiješani smo sa Armijom BiH.
Neprijateljski tenkovi idu i vuku iza sebe lancima prikačene balvane. Kratko stanu, vrate se u rikverc, najašu na balvan tako da mogu gađati i na 100m ispred sebe. S užasom gledamo u mračne otvore, nemoćni da išta učinimo.
Jedna granata pada blizu i iskipa petericu iz Armije. Četverica na licu mjesta mrtvi, a jedan ostao živ, "samo" mu otkinulo obje šake.
Grozno.
Nemam kud i molim se Allahu.
Bože, ili šehadet ili gaziluk. Ja Rabbi, ako odrediš da budem invalid, onda mi uzmi noge da makar mogu sam jesti i oprati se!
Odnekud se pojavi naš specijalac sa osom i 4 "bebe". S livade gađa... I pogađa! Jedan...Dva! Tri tenka i jednu pragu!!! Skide optiku, slomi osu i ode dalje.
Zlatni specijalac.
Kod neprijatelja nasta pometnja, što nama omogući da se povučemo u Aziće i konsolidujemo redove. Od 120 ljudi ostalo je 19 sposobnih za borbu.
Jedan od njih bio si i ti, moj Horione.
Ostalo je historija.
Nakon iskustva sa tenkom čvrsto sam odlučio da pređem u "TABE". To je bila mala jedinica u sklopu odreda, sa 4 oklopna transportera TAB, po kojima u raji dobiše ime "TABE".
Nikome se nije mililo biti u tolikoj meti i nije bio problem preći kod njih. Štoviše, svi su mi govorili da sam lud. Međutim moj moto je bio: "Ako nas šta spuca, nema invalidnosti". U transporterima je smrt trenutna.
"TABE" su zaista bile poštovane od strane svih specijalaca. Uvijek smo im bili podrška i moralna, a sa BROWINGOM 12,7 i vatrena.
Još uvijek se po Dobrinji priča kako su Vikićevci, u akciji na Aerodromsko naselje, preko zvučnika na transporteru, u jeku borbi, pustili pjesmu "Vojnik sreće".
Bio je drugi dan Bajrama, u transporteru smo bili Šera, Mujo i ja.
Kad smo pustili pjesmu, momci kao da su dobili krila.
Prve zgrade su pale kao zrela kruška, ali zbog slabe koordinacije snaga Armije, morali smo se povući. I šta da se priča, brate, kad naviru sjećanja i čini mi se da bih mogao knjigu napisati.
Ali nejse, mrtvima rahmet, a živima selamet.
Lijepo je sjetiti se nesebičnog drugarstva i zajedničkog dijeljenja malih zadovoljstava i radosti.
Bilo je dosta komičnih situacija, a izdvojio bih onu kada smo kolegi na Dobrinji prenijeli poruku od djevojke, da ga čeka na Marijin Dvoru (10 km pješice) i da joj ponese kanister vode. Nismo mu ni stigli reći da je šala, a on je dao petama vjetra.
Progutao je "navlaku"…
Život ide dalje, sjećanja polahko blijede i samo ponekad, kao iz magle dopru do mene. Zamisli, nekada čak i mirisi.
 
Alibašić Ahmet - Braco

SJEĆANJA BEZ REDA +13 - HARDIN HORION
http://sjecanjabezreda.blogger.ba
15/02/2009 10:49