10.02.2009.

BOGALJ - Halilović Amir

Halilović Amir
 
Čitajući, druže, tvoju knjigu, pomislio sam da se napokon neko od običnih boraca sjetio da "baci" na papir ratnu muku, onu istinsku koju je on prošao i koju smo prolazili mi, ratnici. Drago mi je što će tvoja knjiga pokazati da su u odbrani BiH učestvovale i jedinice MUP-a. Želim ti čestitati na hrabrosti da uspiješ vratiti sjećanja prošlih vremena.
Kada mi je Amir ovo rekao, tek tada sam shvatio da sam uspio napraviti knjigu koju moje kolege doživljavaju kao svoju.
 
Amir je rođen 1969. godine.
Bio je pripadnik odreda Manevar, također jedinica specijalne policije u Zenici. Između Manevra i moje jedinice uvijek je postojao rivalitet po pitanju toga ko je bolji, ko ima bolju opremu, vozila, ko je spremniji…
Ono čega se sjećam je da se zaista nismo podnosili. To sam tada nekako i razumio, ali nisam mogao razumjeti to što je i u mojoj jedinici bilo podjela. Bilo je nekoliko grupa i grupica, grubo rečeno, nekakvih klanova. Lično nisam pripadao nijednom od njih, ali sam sa svima bio dobar.
Kad bolje razmislim, policajci su se grupisali, vjerovatno, zbog straha. Da, straha, jer svi smo se mi bojali da ne ostanemo ranjeni u neprijateljskoj teritoriji ili da nam mrtvo tijelo ne ostane tamo kod njih. Članovi iz grupe su baška bili prijatelji nad prijateljima.
To je, vjerovatno, tako bilo u svim jedinicama.
Amira se sjećam, jer mi je bilo interesantno što jednog "Manevarca" poštuju i cijene, čak, i policajci iz moje jedinice. Jednostavno, on se družio sa svima i za njega rivalitet nije postojao.
Najbolji prijatelji u ratu su mu bivša supruga Oksana i Pirne.
Poslije rata kaže da se osjeća kao i svi borci, iznevjereno. Na pitanje šta misli o ratu, reče kroz šalu: Sve pozitivno. Penzionisan sam u 25-oj godini života.
Sad ono ružno sjećanje.
Kada sam čuo da je Amir ranjen, prvo što sam upitao bilo je: U šta je ranjen? Onda mi rekoše: U sve, od glave do pete. Prvo ga je razvalila i u zrak bacila granata iz bestrzajnog topa, a zatim, dok je bio u zraku, prošarao ga je sijač smrti i to rasprskavajućom municijom. Donijeli su ga u komadima.
Otišao sam u bolnicu sa svojom djevojkom da ga posjetimo i kad smo ga vidjeli, ona se onesvijestila.
Koliko je samo imao operacija, mislim da ni on ne zna tačan broj. Preživio je, ali je ostao 100% invalid. Kaže da je bio svjestan da je ostao bez noge, prstiju na jednoj ruci, da ima na desetine rezova, na stotine konaca i da možda nikad neće prohodati, ali je odlučio boriti se i, Bogu hvala, uspio je.
Šest mjeseci bio je nepokretan, a ukupno devet je proveo u bolnici. Onda slijedi rehabilitacija u banjama i za nepunu godinu prohodao je sa protezom, bez štaka.
Jedan je od rijetkih koji se snašao poslije rata, tako da nije ni gladan ni žedan, ali kaže da je mučno živjeti pored prijatelja koji su uz njega krvarili, a danas nemaju šta jesti.
Nedavno sam sa njim pio kahvu i iznenedio sam se vidjevši koliko samo elana i volje za životom ima taj momak.
Bilesi ga ponekad pozovu doktori ili ljudi koji ugrađuju proteze invalidima, onda kada im pacijent klone duhom i kaže: Neću ja protezu, ne moram nikad ustati iz kolica.
Onda dođe Amir i s vrata zaviče: Gdje si bogalju? Gdje zapelo? I, daj šta daš! Bolje i ta drvena, nego nikakva noga. Uzmi i šuti, što je džaba i Bogu je drago.
Utješi pacijenta i vrati mu volju za životom.
UBRZO IDE AMIROVA ISTINITA I TEŠKA PRIČA KOJA NOSI NASLOV "BOGALJ".
SAMO DA JE PREKUCAM.
 
09.02.2009.

SELAM - MIR - Hodžić Medžid - Medžik

Hodžić Medžid - Medžik
 
Pripadnik specijalne jedinice MUP-a, BiH. Riječ rat ga asocira na zlo, patnju i sve ono što je ružno. Ranjavan nije, ali za lično zalaganje u akcijama dobio je ratno priznanje- srebrnu policijsku zvijezdu.
Iako mu rekoše da će dobiti "Zlatnu zvijezdu", na kraju mu ipak uručiše srebrnu. Naime, te godine su zlatnu dobijali samo mrtvi i invalidi.
Danas sa razočarenjem gleda na sve to budući da to odlikovanje danas nema nikakvu vrijednost.
Najbolji prijatelji u ratu su mu bili: Nedžad, Ćelo, Čaja, Munja, ali onaj u kojeg je najviše vjerovao bio je i ostao Allah dž.š.
Sjećam se kada je Medžika u našu jedinicu početkom rata, doveo njegov rođak koji ga je tu trebao skloniti, jer je Medžik jedinac u roditelja. Dali su mu posao u magacinu i rekli: Kad bude pušaka i ti ćeš ratovati.
Prolazilo je vrijeme, pušaka smo i zarobili, ali za njega ih opet nije bilo, sve dok on nije shvatio da ga rođak štiti. Onda je odlučio da se požali jednom starom specijalcu kojem je rekao: Ja hoću u akciju, ali mi ne daju. Ovaj ga sasluša i reče: Od tebe će biti dobar borac. Idi i zaduži pušku. Samo reci da sam ja rekao tako.
I danas Medžik ima običaj reći: Da nije bilo pokojnog Vinka Šamarlića, ja bih bio podrumaš.
Već godinama ne radi nigdje.
Nema nikakvih primanja, a od čega živi njegova porodica, ne zna ni on sam. 
 
 
SELAM - MIR
 
Raduje me činjenica da sam u vremenu kada je prije svega mom narodu, a i svima onima koji nisu dijelili ideje srpskih i hrvatskih fašista i kojima je prijetio biološki nestanak, bio na pravoj strani i borio se na strani pravde.
Sa druge strane, ne znam da li su u čitavoj ljudskoj historiji ratnici, koji su branili i odbranili jednu zemlju, na takav način prevareni i odbačeni kao mi, branioci BiH.
Zar smo do te mjere moralno posrnulo društvo pa ratne profitere, izdajnike, pobjegulje i podrumaše stavismo ispred onih koji daše svoj život i dijelove tijela za ovu našu BiH?
Ovakva zajednica koja prezire vrlinu, osuđena je na propast.
Sve moje ratne muke kojih je bilo mnogo, čini mi se da su iste. U svakoj strah i patnja pa neću zapisati nijednu, ali mi je drago da Horion poziva na mir i često to čini kroz vjeru.
Drago mi je da prvenstveno muslimani kroz Horionovo pisanje skontaju neke stvari iz svoje vjere, a zatim i oni koji to nisu. Da ne osjećaju strah.
Umjesto ratne priče i ja ću zapisati nešto o islamu, a ići će u prilog poziva na mir.
Stvarnost danjašnjeg svijeta su: kidnapovanja, otmice aviona, atentati, podmetanje bombi, ubijanje nevinih…
Oni koji ne poznaju islamsko učenje, zbog jake i zlonamjerne propagande, takva nedjela i prije zvanične istrage odmah "prikače" muslimanima.
Istina je i svi znamo da postoje mnoge terorističke organizacije koje vrše zlodjela i koje nisu muslimanske.
Želim reći da se njihova zlodjela, gotovo nikada, ne povezuju sa religijom i, recimo, Biblijom. To je dobro, jer religija ne smije imati nikakve veze sa terorizmom.
U islamskom učenju nema niti jednog slova koje bi moglo biti nadahnuće za zlodjela. Naprotiv, u Islamu se kaže: na zlo dobrim uzvrati pa će ti dušmanin tvoj odjednom prijatelj postati. 
Zatim se kaže: Allah ne voli one koji nepravdu čine, Allah zaista voli one koji su pravični.
Musliman je dužan pomoći i zaštititi one koji trebaju pomoć, čak, i ukoliko nije riječ o muslimanima.
Najstrožije je zabranjeno krvološtvo i mučenje, ne samo ljudi nego i životinja. U suprotnom, prestaješ biti musliman.
Resulullah je naglašavao da se ni u borbi ne smiju kršiti principi čovječnosti te da se ne smije bespotrebno rušiti niti jedna vjerska institucija.
Sjećam se da smo i mi u ratu, gotovo pred svaku akciju, imali gotovo iste naredbe i da smo ih poštovali. Bog nam je svjedok.
Još jedna od zapovijedi muslimanu je da ukoliko se oženi kršćankom, dužan je poštivati njenu vjeru i nikada ne smije smetati njenim vjerskim obredima.
Pročitao sam negdje, kada je Muhameda s.a.v.s posjetilo 40 kršćanskih svećenika i 20 naučnika - kršćana te ih je on toplo primio u Medinskoj džamiji i dopustio im da tu mogu obaviti molitvu po obredima kršćanske crkve.
Iz jedne zapovijedi koju je izdao Ebu Bekr, zapovjednik muslimana u ratu protiv Bizantijaca pored onoga humanog što znamo zapovijedi im i da se ne kidaju grane voćkama.
I za vrijeme trećeg križarskog rata, engleski kralj, Ričard lavljeg srca, koji je zapovijedao engleskim križarima u Palestini, teško se razbolio. Na molbu Ričardovih vitezova muslimanski zapovjednik Salahudin, posla svog ličnog liječnika koji izliječi Ričarda. Salahudin je pomogao svom bolesnom neprijatelju, jer mu je to dužnost po islamu...
Sellam, islamski pozdrav, znači mir i u davni vakat ljudi bi izlazili u čaršiju samo da bi nazivali sellam onima koje poznaju, kao i onima koje nisu znali. Time su širili mir među ljudima.
Muhamed je nazivao sellam i Jevrejima, kršćanima, idolopoklonicima, a oni su mu sellamom i odgovarali. Danas, nažalost, taj pozdrav nekima smeta.
Bog nas je podijelio na žute, crne i bijele, na narode i plemena sa ciljem da bi se bolje upoznali; tako kaže časni Kur'an. A mi se, nažalost, ubijamo.
Allah poziva ljude da se jedni drugima obraćaju lijepim riječima, blagošću i iskrenim i plemenitim srcem.
Postoje oni koji pokušavaju lažima i obmanama da optuže islam kao izvor zla i nasilja na ovom dunjaluku. Zbog takvih ja ovo zapisah i nadam se da će poslije ovih istinitih i nepobitnih činjenica biti manje onih koji mrze islam i muslimane.
Smiješno mi je bilo u ratu, a i danas se nasmijem, kad se sjetim jednog Josipa.
Bili smo na terenu kod Kreševa.
Na liniji je vladao mir.
Onda mali Josip poče dozivati vojnike HVO-a. Malo su razgovarali, a onda se počeše svađati. Zatim Josip "skrpi" i Gospu i krst HVO borcu, a ovaj će njemu sve balijsko.
Nasmijali smo se svi, a zatim poče rafalanje.
Poruka borcima je da se ne razočaraju zbog sadašnjeg statusa u društvu i da ne žale što su se borili jer, ako budete žalili, tek tada ćete biti gubitnici.
Ponosite se onim što ste uradili, jer da nije bilo vas, ne bi bilo ni BiH.
     
Hodžić Medžid - Medžik
08.02.2009.

PREPISIVAČKA GREŠKA

Mladi redovnik je stigao u samostan.
Dodijeljen je da pomaže ostalim redovnicima kopirati prepisujući stare propovjedi i zakone.
Primijetio je, da uvijek svi redovnici prepisuju iz kopija a ne iz originalnih svitaka. I tako novi redovnik ode do glavešine samostana da ga pita zašto se ne prepisuje iz originalnih svitaka, ukazujući na to da je netko mogao samo malo pogriješiti ili nešto propustiti u kopijama, pa čak i u onoj prvoj napravljenoj, to nebi bilo nikada ispravljeno! U stvari, ta bi greška bila uvijek prepisivana u svim
daljnjim kopijama.

   
Glavešina samostana reče, "Stoljećima smo prepisivali s kopija, ali si to dobro primjetio."  
 
Otišao je dolje u mračne ćelije ispod samostana gdje su bili originalni rukopisi arhivirani i čuvani u zaključanom sefu, a izgledali su kao da nisu bili otvoreni stotinama godina.  
Sati su prolazili, a nitko nije vidio starog glavešinu samostana . . .  
 
Mladi se redovnik zamislio, i otišao potražiti starog glavešinu dolje u mraćne ćelije samostana. Vidjeo ga je kako udara glavom o zid i kuka.  


"Promaklo nam je  R !  
Promaklo nam je  R  Promaklo nam je R !"  


Prednji dio glave mu je bio krvav, krv se niz lice sljevala, a on je nekontrolirano plakao.
 Mladi redovnik je pitao starog glavešinu, "Što je tako loše Oče?"  
Škripavim, prepuklim glasom mu odgovori stari glavešina, "Riječ je bila...  
 
"CELEB(R)ATE !!!" (Slavlje)
a ne celebate (celibat)
 
07.02.2009.

Momci-studenti koji su inspirisani knjigom organizovali tribinu pod nazivom "SJETIMO SE PROSLOSTI ZBOG SVIJETLIJE BUDUCNOSTI"

DERNEK POSLIJE TRIBINE

07.02.2009.

NEMA PRIČE - Kojić Hranislav - Koja

Kojić Hranislav - Koja
 
Jedinice kojim je pripadao su izviđačko-diverzantska četa Armije BiH i specijalna jedinica policije CSB-Zenica. Riječ rat ga asocira na ratno profiterstvo.
Ranjavan jeste, a samoća mu je bila najbolji ratni prijatelj.
Poslije rata, kaže da se osjeća prevareno.
Misli da je rat prava stvar da se pametni obogate. Oni, pak, što ih nazivaju glupima ne trebaju žaliti. Na samom kraju će se pokazati da su ti isti ljudi, ipak, bili pametni.
Sjećam se Hranislava kao momka koji je uvijek zbijao šale.
Jedna takva šala zbila se poslije jednog sastanka u bazi gdje nam je rečeno da ćemo sutra napadati na jednu neprijateljsku liniju. Tu smo liniju pokušavali nekoliko puta probiti, ali nikada nismo uspjeli. Bivalo je i mrtvih i ranjenih, a nikada im ni pera nismo odbili.
I tu napadamo sutra, ponovo.
Poslije sastanka tužna i zabrinuta lica ratnika.
Sada zamislite momka od 120 kg sa kolegom koji se zove Minja i koji je duplo lakši.
Njih dvojica ulaze u prostoriju i počinju budalesati. Na njima dječiji siperčići, nekakve kapice, pelene za odrasle, u rukama flašice za hapu.
Glumili su pijane bebe.
Koliko su nas samo nasmijali tada. Čini mi se da niko više nije razmišljao o onome što nas čeka sutra.
Upitah tad Koju kako je uspio smoći snagu da budaleše, a on reče:
Vidio sam da se plašite kao i ja sam, te odlučih da nam svima skrenem misli sa onog što nas čeka sutra. 
 
 
NEMA PRIČE
 
Koliko li je samo onog ratnog zla ostalo u sjećanju, a ja ne znam koje opisati.
Danima sam razmišljao o kojem da pišem i onda odlučih da ne pišem niti o jednom i nek to bude moj protest prema ratu.
Sretan sam što se rat završio i što su mi od rata ostala samo sjećanja.
Lijepo iz rata je to što nisu postojale ovolike klasne razlike.
Na pitanje o nečemu smiješnom iz rata, ne znam kako da odgovorim, ali znam da se danas smijem samom sebi što nisam poslušao mater Ljilju, kada mi je govorila da idem vani. Ja ne htjedoh, iako sam mogao.
Kada vidim kako se ovi naši moćnici ponašaju prema isluženim ratnicima, žalim što je ne poslušah.
Pod ovo "baška", želim reći da sam se u onom ratnom zlu osjećao sretnije. Tad je bilo više smijeha i sretnijih lica, pravde i poštenja.
A danas?
 
Kojić Hranislav

 
05.02.2009.

PAKOVANJE LEŠEVA - Tikveša Edin

 Tikveša Edin

Imao je 16 godina kada je rat počeo. Bio je pripadnik specijalne jedinice u Zenici. Riječ rat ga asocira na podvalu. Sad poslije rata Edo se osjeća prevareno.

Sjećam se kada je došao u našu jedinicu. Prvo što sam ga upitao, bilo je: Zašto si sijed?, a on reče da je to posljedica boravka u logoru.

Sudbina mu je bila da dan uoči svog rođendana ode u Žepče sa namjerom da ga proslavi sa svojim drugom Hrvatom kod kojega je kanio spavati tu noć. To jutro, na njegov rođendan, počinje sukob Armije BiH sa HVO-om. Rođendanski poklon je bio u avliji, "crni Đorđe", tenk "anamo one braće". Sada su se udružili Srbi i Hrvati i Edo više nije mogao u Zenicu. Prijatelj odlazi sa familijom, a Edo ostaje sam.

Počinje mora zvana lutanje.

Prijavio se u Crveni krst kao izbjeglica, ali je dao lažno ime i prezime.

Zatim ga je prihvatio jedan policajac i pomogao mu izvaditi lažne dokumente. Policajac je znao da je on Musliman, ali mu je ipak pomogao. Zatim policajac odlazi iz Žepča i njega uzima druga porodica u zaštitu. Paze ga kao svoje ali otac tog Hrvata se jednog dana ne vrati iz akcije. Čuo je da je zarobljen od naše strane i odluči da napravi privatnu razmjenu- Edu za svog oca.

Dan "D" se za Edu pretvorio u moru. Krijući se, odveden je na razmjenu, a tamo rekoše da je otac tog Hrvata ubijen u akciji. Zamislite Edin strah kad razmjena nije uspjela. Ljudi, koji su bili na razmjeni, napadaju Edinog dobročinitelja riječima: Muslimani ti ubiše oca, a ti jednog skrivaš u kući, hraniš ga i paziš. Ubij govno balijsko!, a zatim repetiraše puške.

Ne!, on je još dijete i ništa nije kriv i niko ga ne smije dirnut!, reče čovjek čiji je otac ubijen te Edu odvede svojoj kući ponovo. Uz večeru mu reče da ga ne može više skrivati, jer sada neki znaju za njega i da je najbolje da se preda kako bi bio lakše razmijenjen.

Edo pristade i završi u logoru te opet biva na jednoj razmjeni. Iako sretan što će napokon vidjeti svoje, ovaj pokušaj je propao budući da pomenuti Hrvat nije htio biti razmijenjen. Bol mu ublažiše riječi jednog od njihovoh oficira koji reče: Dat ćemo vam i ovog malog kad je već tu, ali dođete nam jednog našeg na slijedećoj razmjeni.

Kada mi je Edo to ispričao rekao sam: Paša moj, nije ni čudo što si osijedio.

On mi reče da je imao sreću što je uvijek nalijetao na prave i čestite Hrvate.

Uzeo sam ga u svoj vod, što mu nije bilo posebno drago. Ustvari, malo ko od momaka kojima sam komandovao, htio je biti u vodu za obezbjeđenje ličnosti i objekata.

Oni su htjeli ratovati, a ja sam mislio suprotno. Inače, kada sam pravio taj vod, zamisao mi je bila da te "balavce" sklonim od borbe, jer bili su željni dokazivanja, a takvi najviše ginu.

Zatim je došlo vrijeme da i ti momci krenu na ratište i na prvom terenu smo nagrabusili, a jedan od ranjenih je bio i Edo.

Kada je ranjen ja sam bio taj koji je trebao otići njegovim roditeljima i to saopćtiti. Stajao sam na vratima, sakupljao snagu i pokucao.

Vrata otvara njegova majka.

Nisam stigao ništa ni reći, a ona zapomaga: Nije valjda moj Edo?! Govorim joj i lažem: Edi nije ništa, samo će produžiti smjenu.

Ona se smiri i pozva me da uđem.

Dok je pravila kahvu, rekoh njegovom ocu da je Edo ranjen i da se nalazi u travničkoj bolnici.

Samo je upitao: Hoće li mi dijete preživjeti?

Klimnuo sam glavom potvrdno i rekao da možemo zajedno otići do bolnice. 

PAKOVANJE LEŠEVA

Moj dragi komandiru! Zamolio si me da nešto napišem o onoj crnoj rupi, svih nas; toj rupi koja se zove rat. Naslov tvoje knjige opisuje stanje u mojoj glavi. Krenu dva slova, pauza, pa ih pristignu druga dva. Nasekiram se pa odustanem. Onda pomislim, ako je tebi pomoglo da se osjećaš bolje i ako si ti imao snage da napišeš čitavu knjigu, zašto ne!? Možda i meni upali.

Još sam bio maloljetan kad su mi se počele dešavati stvari za koje sam mislio da se ne mogu desiti nikad; one za koje ni danas nema objašnjenja, a kamoli razloga, granatiranja, logor, ratovanje, dženaze i sahrane, glad i slične stvari, koje mi danas izgledaju kao ružan film, koje ne volim da gledam pa ni da ga se sjetim.

Znaš, Horione, kroz šta smo sve prolazili; znaš kako nam je bilo i zbog čega ti dugujem onoliko koliko ti ne mogu vratiti. Ako me pitaš kad mi je bilo najteže, jednostavno ne mogu odgovoriti. Da li je to bilo kada sam ravno 5 mjeseci proveo u logoru u Žepču i kada sam radio na "pakovanju" svježe poginulih leševa ko zna čije vojske i civila ili, pak, na kopanju rovova? Ne znam.

Da li je to bilo kada me granata razvalila ili ipak kada je stari rekao da imamo još samo 10 DM, za koje možemo kupiti 400 grama brašna?! Jednostavno, ne znam. Samo jedno sigurno znam- rahmetli Senko je bio nešto najljepše što mi se desilo u ratu. Zbog njega me bole uspomene pa i činjenica da sve što smo prošli nije uopće vrijedno onoga što imam danas. Hvala mu za sve uspomene i vrijeme koje smo proveli zajedno i kojeg se uvijek rado sjetim.

Ovo poslijeratno doba teško mi pada. Ljudi se boje jedni drugih. Svako glasa za svoje. U ratu se znalo, svi smo bili u istom loncu, pa se nekako izguralo. A danas? Iskreno govoreći, ni na šta ne ličimo.

Sad malo vedrija ratna priča. Jednog ratnog dana, jedne ratne godine, radio sam na obezbjeđenju jednog velikog skladišta, gdje su UNHCR i ostali strendžeri dovozili humanitarnu pomoć.

Tog dana smo dobili novog policajca u jedinici, koji je čuo da ti stranci daju nama hranu, cigarete i druge sitnice. Istina je, brate, ali dok to dobiješ od njih, ode ti obraz. Novajlija je navaljivao da odemo do stranaca, da tražimo po cigaretu. Nije nam se išlo, a budući da nije poznavao strani jezik, rekoh mu da ću ga ja naučiti kako da im se obrati na engleskom. U sekundi mi kroz glavu prođe strašna ideja koju je skontao i moj drug Dragan. Učim ga da kaže: Give me your dick! što u prevodu znači: Daj mi svoj penis!. Naučio je to napamet i krenuo ka prvom strancu koji je radio nešto oko kamiona.

Dragan i ja krenusmo za njim. I možete li zamisliti? Prilazi strancu i govori mu to u lice, a stranac ga samo gleda i, vjerovatno, konta; "Kakve li samo policajce ima ova zemlja"!? Zatim mu novajlija ponavlja rečenicu i rukom pokazuje da želi da puši. Stranac je samo odmahnuo rukom, otišao u kamion i zaključao se.

Od smijeha sam sa Draganom sjeo na zemlju. Novajlija nam prilazi i pita: Šta sam, zapravo, tražio?

Rekoh mu: Svi smo, do sada, tražili ponešto, ali ti si prvi koji je tražio penis.

Dugo poslije je bio ljut na nas.

Za kraj. Ako želimo da održimo civilizaciju, moramo naučiti da živimo zajedno, što i nije jednostavno kao što izgleda. Moramo prihvatiti ljude druge rase, boje, vjere… Ne moramo ih voljeti, dovoljno je da ih prihvatimo kao u ljude, u osnovi slične nama, pa ako vremenom i pokažemo malo ljubavi, tim bolje. 

I da ne zaboravim. Sama ideja da autor piše o istini nas običnih boraca je odlična. Svaka mu čast…

Tikveša Edin

02.02.2009.

Naimarević Nikola - SIJAČ SMRTI

  Naimarević Nikola

Pravi Bosanac, koji se danas izjašnjava kao Hrvat, zbog toga što ga je poslijeratna politika natjerala na to. Da, natjerala, jer se ne može izjasniti kao Bosanac ili Hercegovac kao što se nekada u bivšoj državi mogao izjasniti kao Jugoslaven.

Još pamtim kada poslije rata krenuh kamionom u onaj drugi entitet. Na jednom kontrolnom punktu francuski vojnik uzeo mi je podatke. Zatim zapisa; Musliman, na šta sam mu rekao: Ja sam Bosanac. Sav zbunjen ubjeđuje se sa mnom i insistira da se izjasnim kao Musliman. Nisam htio i to me koštalo nekih izgubljenih sat vremena.

Nikola je patriota od glave do pete. BiH mu je u krvi, jer to je njegova zemlja i kako reče i sam: Ja sam još komunjara, zato što je to jedini put koji može uspjeti u ovoj našoj napaćenoj zemlji.

Nikola se pita koje je njegova stranka.

Pita se i ko su ti popovi, hodže, fratri, koji kažu: Nemojte se ženiti ni udavati, ako niste iste vjere! Ne voli psovati, ali na to "skrpi" sve redom.

Kaže i da se on pita, ljudima iz mješovitih brakova dao bi da vode državu, jer ti ljudi ne mogu mrziti onu drugu stranu, jer je njihovo dijete, jednim dijelom, ona druga strana.

Nidžo je početkom rata dobio papire i mogao je otići odavde, ali nije htio.

Ostao je da se bori.

Kaže da nije bio neki borac, ali je ipak ostao.

Kad je počeo sukob sa Hrvatima, više nije znao za šta se bori, jer na onoj strani ostala mu je familija, jednim dijelom.

Mučno mu je postalo sredinom 1994.godine kada je počeo skrivati svoje ime.

Moram reći da se on nije plašio zbog toga što se zove Nikola, već se plašio da bi ga neko mogao provocirati kao Hrvata. Bojao se sam sebe jer je majstor karatea i mogao bi se zbog uvrede sa nekim i sukobiti, a koristiti svoju sportsku vještinu za takav slučaj najmanje je želio.

I njega je pogodila glad.

Jednom prilikom otac mu je došao u bazu i kroz suze rekao: Sine, majka i ja danima nismo ništa jeli. Nije im mogao pomoći, jer ni on nije imao hrane, ali je otišao u našu kuhinju i podigao četvrtinu kruha, svoje sljedovanje za cijeli dan i dao ocu znajući da se od toga neće najesti, ali će sigurno zavarati želudac. Zbog toga je ubrzo i otišao vani, što me je jako pogodilo. Ako ništa, otišao je moj drug, momak koji je oličenje dobrog čovjeka, moj zamjenik i čovjek koji bi ti dao krvi, ako zapne.

Nisam mu zamjerio i u potpunosti sam ga razumio.

1998.godine se vratio u BiH.

1999.godine je završio Akademiju i zaposlio se ponovo u policiji. Jednostavno, u te tri godine rada, nije bilo nikakvoga napretka u toj ustanovi.

Smetalo mu je što se smanjuju ovlasti policajaca i što je stopa kriminala sve veća.

Kraj balade je bio kada su nacionalne stranke ponovo pobijedile i na vodeća mjesta u policiji postavljani ljudi iz tih stranaka koji nemaju pojma o policijskom poslu. Tada je ponovo napustio policiju i otišao vani.

Moram reći da ga je sada otjerala ova nacionalna politika, a ne glad ili finansijsko stanje.

Mišljenja je da smo se mi najviše borili za multietičnost, zajedništvo i suživot i to će reći i pred Bogom i pred narodom, ako treba, ali mu smeta što danas nismo istrajni u toj borbi.

Upravu je Nikola 100 %, i nadam se da će se u ovoj državi jednog dana pojaviti stranka koja će zaslužiti i moj i Nikolin glas pa, čak, i onih koji nemaju za koga da glasaju.  

 SIJAČ SMRTI

Bio sam pripadnik specijalne jedinice MUP-a u Zenici, ranjavan nisam, ali čini mi se da mi je duša razorena.

Kada mi je Hardin dao upitnik da popunim, otišao sam kući, uzeo olovku i počeh se nervirati, znojiti i tresti. Zatim sam poderao papir te ga nazvao i rekao da neću ništa zapisati. On me smirivao i insistirao da se nađemo na kafi. Pristao sam za kafu, ali mu rekoh da mi ne smije ni riječi o ratu reći. I uz kafu on ćuti, a onda je izvadio knjigu i rekao da pročitam barem nešto. Shvativši poentu knjige rekoh sam sebi da ću stisnuti petlju i, njemu za ljubav, nešto i napisati.

Riječ rat me asocira na štošta, a to je da sve ono lijepo prelazi u ružno, na borbu jačeg protiv slabijeg i zaista je interesantno to što, ama baš uvijek, jači napada slabijeg.

Najbolji prijatelj u ratu mi je bila moja supruga Lara. Uvijek mi je bila zaštita u onom vremenu sukoba HVO-a i Armije BiH. Nikad se nije postidjela ili prepala što joj je suprug Hrvat. Pamtim one dane gladi kad se nije imalo gotovo ništa za pojesti; ja dolazim iz baze, a ona mi daje komad kruha koji sam njoj to jutro ostavio.

Poslije rata ništa nije kao prije.

Osjećam se prije svega puno stariji, jer sam kao i ti, ostavio najljepše trenutke mladosti u tri-četiri godine rata, a onda se reda sve ostalo. Raja iz karate kluba "Zenica" sva se rasula po svijetu. Izgubio sam dobrog mi prijatelja, najdražeg i najsmiješnijeg, koji je bio pravi šaljivdžija, Saletović Zikreta, zvanog Žuža. Uh, što je taj momak mogao trčati! Na pripremama, rahmet mu duši, bio je najbolji, a u ratu je bio pripadnik Vojne policije. Izgubio sam i one koji su živi, prijatelje koji mi nedostaju, raju sa kojima sam momkovao; Robert - Švicarska, Saša - Francuska, Semir - Austrija, interesantno ha, prava multietnička BiH.

Da li ću ih, ikada, opet vidjeti?

Rat je sranje koje nam je nametnuto, a nametnuše ga kako Hardin reče tandare da bi uništili bivšu Jugu, tu zemlju ljepote, mješovitosti i zajedništva.

Danas mnogi kažu da je prije rata bio bolji život. A to bolje, samo da se zna, vodili su komunisti.

Moje muke se i Horion sjeća. Bili smo zajedno, kad nas htjedoše napasti "oni" iz 7. muslimanske. Stajali smo zajedno na kapiji, kada se pojavio prvi njhov vojnik u bijelom, opasan redenicima, a u ruci je držao "sijač smrti". Koliko me je samo tada bilo strah, da to ne mogu ni opisati!

Bilo ih je 10 puta više, nego nas.

Mislio sam da ćemo svi izginuti, ali na muci se poznaju junaci i svi smo kao jedan stali da odbranimo našu bazu i zgradu MUP-a. Bili smo na strani zakona i čini mi se da je tad zakon bio bolji nego danas.

Smiješno mi bi kada sam u ratu sa suprugom šetao; padala je kiša, a onda počeše padati i granate. Gledamo u jednu staricu. Nakon prve granate se bacila na asfalt i pokri se kišobranom kao da će je on zaštititi. Tada sam se sa suprugom dobro ismijao.

Na zadnje pitanje želim odgovoriti ovako.

Baška si ti, jarane, ostao, ipak, onakav kakvog sam te i upoznao. Iskren da budem, izgledao si mi mlad i neiskusan kada si došao u našu jedinicu. Mislili smo da si ufuran, dok si nam pričao kako je bilo ratovati u Sarajevu. Ali, Boga mi, si dokazao i meni i ostalima da imaš i petlju, kako u ratu tako i poslije rata. Prošao si štošta i ranjavan si. Danas se boriš sa bolestima i bolnicama i siguran sam da ćeš i to pobijediti. Rođen si da pobjeđuješ.

Želim tebi i tvojoj obitelji sve najbolje u životu, zdravlje, ljubav, sreću… jer ti to stvarno zaslužuješ.

Isto to želim svim našim kolegama.

 Naimarević Nikola

31.01.2009.

UŽAS - Mujezinović Zaim

 

Mujezinović Zaim

Školovani vojnik i od glave do pete autoritativan, dobričina, ratni komandant bataljona Vojne policije u 3. korpusu, Zeničanin, jedan od rijetkih komandanata kojeg su gotovo svi poštovali.

Nadovezat ću se na prethodnu priču, jer želim reći da su i vojni policajci imali nekoliko frontova. Nekoliko dana poslije napada na konvoj koji je pratila moja jedinica, isti zadatak sad dobila je i njegova jedinica. Na istom mjestu i oni su napadnuti. Na njih su, čak, bacali i bombe, imali su ranjenih. Oni koji su odlučivali o pratnjama konvoja, nisu ga informisali o napadu, koji se desio par dana prije, vjerovatno se nadajući da oni, kao vojna policija, neće biti napadnuti. Ono što se desilo njima i nama jeste očajnički pokušaj da gladni dođu do hrane.

Zaimu sam jednom uz kahvu rekao da sam sasvim slučajno napisao knjigu. Gledao je u mene sa nevjericom. Rekao sam: Istina, moj kume, baš ja. Dao sam mu da pročita par priča. Čekao sam da mi kaže šta misli o onom što je pročitao. Onda zatvori knjigu i ćuti. Zatim progovori: Ne znam šta da kažem. Prvi put sam u životu ostao bez teksta, reče još: Svaka ti čast, a onda okrenusmo na neku šuplju.

Kada mi je dao popunjen upitnik, učinilo mi se da je napisao nešto malo, ali kada sam pročitao, činilo mi se da sam pročitao desetine stranica. Samo jedan pasus njegove priče, kroz moje sjećanje, nanese bol.

U svojoj priči on spomenu i bojler. Od običnih bojlera pravile su se granate koje su se punile svim i svačim: ekserima, šarafima, maticama… Jednostavno, što veći bojler, tim veća eksplozija.

I sam sam se upoznao sa tom napravom negdje na liniji oko Viteza. Eksplodirao je, na svu sreću, daleko od nas, a prvi komentar je bio: Ovo kao da je atomska bomba.

UŽAS

Na zadanu temu nisam pisao sto godina, ali ti si moj drug pa moram.

Riječ rat me u ovom trenutku asocira na definiciju iz škole: To je oružani sukob dva i više naroda.

Eto, baš tako.

Poslije toliko vremena, slike, ali i osjećaji na ovaj naš rat, polahko, ali sigurno blijede. Razloga je milion, ali onaj osnovni leži u činjenici da je okruženje u kojem živimo istisnulo rat iz svakodnevnice.

Kad razmislim malo bolje, onda se mogu i vratiti u naš rat pa onda navre bujica misli na moje drugove: Kaplar, Elis, Vedo, Mahir, Mario, a onda i na silne bitke, terene, svijeću, američki lanč-paket, Crveni krst, sklonište, rov, municiju, barut…

Ratna zona odgovornosti 3. Korpusa je bila i moja zona, ali bilo nas je i u ostalim dijelovima BiH. Ranjen od metka ili granate nisam, ali me je bojler na Vitezu dobro otresao. Da, bojler, ratna naprava svojstvena našem ratu. Tada, ali i u svim ostalim teškim situacijama, nekako smo svi uspijevali biti dobri drugovi. Imali smo jedan cilj, a to je opstanak. Taj cilj nas je bukvalno ujedinio, homogenizirao. Postupcima, a ne riječima, iskazivali smo to drugarstvo pa je objektivno teško imenovati najboljeg ratnog druga.

Dugo poslije rata me držala ratna furka. Iskreno, bio sam ubijeđen da će moji saborci, ranjenici, šehidske porodice i porodice poginulih imati nekakav status i da se neće morati boriti i u miru za dostojanstvo koje su imali u ratu. Ali, čitav život jeste Božija kušnja pa ćemo svi zajedno i ovu postratnu bitku dobiti.

Ratno zlo.

Prva slika koja mi se stvori, kada na to pomislih, su Ahmići. Selo u općini Vitez, mjesto stradanja više od stotinu civila, Muslimana. Neposredno nakon masakra, bio sam na licu mjesta. Sve porušeno, na zgarištima kuća mrtva tijela, ugljenisani leš djeteta…

UŽAS!!!

O smiješnim stvarima iz rata je teško pričati. Ne zato što ih nije bilo, naprotiv. Bojim se da ću promašiti.

Sjetih se Bekija, operativaca u komandi bataljona. Vozuća, u podilaženju neprijatelj nas sa Paljenika prikovao u jednom potoku. Ležimo u vodi, Boga molimo da prestane pucnjava ili da padne noć, pa da se pokušamo izvući.

U pola frke, Beki reče: Ovo se ne može izdržati!

Svi smo se od jada grohotom nasmijali.

Čuj, ne može se izdržati!?

Kao da mi to sami ne znamo.

Sa ove vremenske distance, to možda i nije smiješno, ali nama je u tom trenutku vratilo volju za životom i nasmijalo nas više nego bilo koji Mujo i Suljo iz bosanskog vica.

Baška ti, baška sve…. To ti je pjesma Dine Merlina i prvo je što me asociralo na riječ "baška". Druga asocijacija je da si ti, Horione, malo čovjek baška ostalih.

Iskreno, drago mi je što si odlučio na papir staviti svoje viđenje rata. Razloga je milion, ali osnovni je da mi, nažalost, ni danas nismo svjesni veličine naše borbe i veličine uspjeha.

O ratu su najčešće pisali oni koji ga nisu ni vidjeli, a kamoli osjetili.

Piši zbog svoje djece, zbog moje Eme, zbog istine…

 

Mujezinović Zaim


 

28.01.2009.

VIC

   Sjede Mujo i Haso ispred rova. Odjednom Haso počne da vrišti.
- Šta ti je ba, šta cičiš?
- Joj, pogodi me snajper u ruku...
- Pa šta cičiš "Hajvanu". Juče je Fudu pogodio u čelo, nije ni pisn'o!

26.01.2009.

KONVOJ - Avdić Elsmedin

Avdić Elsmedin

Kada je pročitao "Sjećanja bez reda" reče: Ovo je iskren i autentičan materijal, potvrda svega što je prohujalo ovim prostorima, potvrda da sva zla ovog svijeta ne mogu uništiti ono što nas čini ljudima. Siguran sam da će "Sjećanja bez reda" cijeniti oni koji dolaze... 

Rođen je 1972. godine.

Jedinice kroz koje je prošao su; protivdiverzantski vod, jedinica za protivteroristička dejstva i Specijalna jedinica policije CSB-a Zenica.

Riječ rat ga asocira na prljavu utakmicu.

Ranjavan nije, a prošao je mnogo toga. I sam je vodio neke akcije i zaista me čudi kako nikada nije "pokupio" neki metak ili geler.

Siguran sam da je psihički doveden do krajnje granice. To potvrđuju i njegovi odgovori na slijedeća pitanja.

Kako se osjeća poslije rata?

On napisa; nikako.

O ratu ne misli ništa, a u sjećanju mu je ostao cijeli rat.

Kaže da mu je danas smiješan ideal za koji smo ratovali, a najbolji njegov prijatelj je bio i ostao Allah dž.š... Uz vlastiti strah.

Policiju je napustio razočaran.

Ja bih rekao; momak "boli glava", što znači više nego dobar.

Mnogi rekoše i to, da se na tog momka uvijek moglo računati u akciji. Sa njim si uvijek imao sigurna leđa, što je ratnicima jako bitno.

Avdić reče da je za veliki hatar napisao jednu priču, jer mu je muka sjećati se ratnog vakta.

KONVOJ

Ljeto 1993. godine. Vratio sam se u bazu sa jednog od mnogobrojnih terena gdje smo imali samo dva obroka dnevno; za doručak, čaj bez šećera, sa suhim kolačem, koji može stati u oko i popodnevni obrok, neslana leća i kriška hljeba, koju smo morali poloviti sa kolegom. Razdužio sam oružje i krenuo kući; umoran, prljav i, čini mi se, vječito gladan.

Žurim nadajući se da će mi majka imati nešto spremiti za jelo. Iako radosna i sretna kad me je ugledala živa i čitava, pustila je suzu kad joj rekoh da sam gladan. U kući nije imala ni grama brašna. Bio sam tužan zbog njene suze. Pitao sam se; koliko li dugo ona nije jela? Znao sam da moram nešto učiniti, ali nisam znao šta. Već sam iz kuće iznio i prodao ili zamijenio sve što se moglo ponuditi kako bi se dobio koji kilogram brašna. Čitavom je državom harala glad, neimaština...

Odlučio sam ponuditi sebe i zamolio sam komandanta da me odmah vrati na teren, uz uslov da mi iz našeg magacina da koji kilogram brašna, jer i majka mi je gladna.

Dok sam bio u kancelariji, zazvoni telefon i od komandanta se tražilo da jedna grupa policajaca otprati konvoj humanitarne pomoći iz Zenice za Kakanj. Javio sam se dobrovoljno u pratnju; iz kojih razloga, ne znam ni danas. Sa još trojicom kolega i komandantom krenusmo u pratnju. Bili smo ispred konvoja na nekih tristo metara. Sa vozačima kamiona imali smo radio-vezu. Nadomak Kaknja sve je bilo normalno, a onda vidjeh na retrovizoru kako neki naoružani ljudi između nas i kamiona, u žurbi, na cestu izvlače balvane, želeći zaustaviti konvoj. Radio-vezom smo rekli vozačima da ne smanjuju brzinu i da pređu preko te barikade, što su oni i učinili. Zaustavili smo se i komandant je krenuo prema tim osobama. Pokušao sam ga zaustaviti i rekoh mu, da bi bilo najboje da tražimo pojačanje iz Kaknja. Nije me poslušao. Krenuli smo za njim, a iza okolnih brežuljaka počela je izlaziti masa ljudi, njih oko dvije stotine. Sve se desilo iznenada i ubrzo smo bili okruženi ženama, djecom, starcima naoružanih sjekirama, vilama, krampovima i tojagama te i vojnicima iz istog sela. Bio sam prestrašen kao nikad do tada, jer napadao me moj narod. Uzvikivali su: Kriminalci i profiteri! Vi ste siti! Vi niste gladni! Podrumaši!... Onako bijesni što se nisu domogli konvoja sa hranom, svoj bijes iskalili su na nama. Pokušavam se izvući iz te mase, zovem kolege, ali ni oni se nisu mogli izvući, a onda osjetih vrh automatske puške zabijen meni u stomak. U istom momentu ja tom čovjeku u maskirnoj košulji, stavljam cijev pištolja na glavu. Pat pozicija.

On traži da bacim svoj pištolj, a ja tražim da on baci svoju pušku. Razmišljam; ako me rani u stomak, doktori me možda lakše zakrpe, jer u crijevima mojim sigurno nema hrane. Preko njegovog ramena pokušavam vidjeti šta se dešava sa mojim kolegama. Razoružani su i masa razbješnjelih mještana ih tuče. Gledam, jedan čovjek zamahuje sjekirom prema glavi našeg komandanta i on, vjerovatno vođen instiktom za preživljavanje, uspio je uhvatiti tu sjekiru iznad same glave. Dok on čuva tu sjekiru, jedan mu prilazi sa leđa, udara ga nečim i on pada na zemlju. Dok je ležao na zemlji, nastavili su da ga tuku. Zatim jedna osoba uzima pušku i puca u komandanta koji je ležao na zemlji, kao lovac koji je želio dokrajčiti divljač. Gledam u šefa, pokušava ustati, ali ne može. Molim čovjeka koji drži pušku na mom stomaku, da me pusti da pomognem komandantu. I oni, vjerovatno svjesni što su učinili, puštaju me da mu pomognem. Uzimam komandanta za ruku i pokušavam ga dovući do auta. Neki iz mase još upućuju pokoji udarac i govore da nas treba sve pobiti. Sreća, komandant je pogođen u nogu, rafal od 4 metka smrskao mu je zglob. Jako krvari. Auto nam je skroz uništeno. Iako bez ijednog stakla, ipak, ulazimo u njega i krećemo ka zeničkoj bolnici. Derem svoju majicu, jer mu želim previti nogu. Krv šiklja kao vodoskok. On polahko gubi snagu, ali ipak traži od nas da vozimo polahko. U Zenicu smo stigli za nekih petnaestak minuta. U bolnici je bio u toku prijem ranjenika koji su dovezeni halikopterima iz Goražda.

Na prijemnom odjeljenju komandanta pripremaju za operaciju i govore da će mu možda morati sijeći nogu, ali i da mora čekati svoj red za operaciju. Naredio je da mu dam svoj pištolj, čemu sam se ja protivio, ali na njegovo insistiranje, morao sam to i učiniti. Pitao sam se šta će učiniti sa njim, a on uhvati prvog doktora i zaprijeti mu da će ga ubiti ako ga odmah ne operišu i spase nogu. Vidjevši da se ne šali, doktor ga poveze u salu za operacije.

Pred salom haos, ranjenici iz Goražda ječe od bolova dok čekaju svoj red. Mnogo ih je bilo bez ekstremiteta, sa ranama na granici truleži. Vidio sam i jednu ucrvanu ranu na ranjeniku koji je bio i bez noge i bez ruke. Komandant je to također vidio i rekao je doktoru da će on ipak čekati svoj red.

Zatim je izgubio svijest.

Noga mu je spašena, ali je ostao hrom. Sjećam se da sam iz bolnice otišao kući gladan, izudaran i tužan zbog tog događaja.

Sada, godinama poslije, kad se sjetim tog događaja, još uvijek osjetim gorčinu i težinu u želucu. Čitav rat, ogromno ratno iskustvo, sva ta krv i pogibije, nekako ostaju u sjeni naspram ovog događaja. Razumio sam tada taj svoj narod koji mi htjede dohakati.

Davno sam im oprostio. I da su znali da smo mi policajci i sami bili gladni, siguran sam da bi opet pokušali zaustaviti taj konvoj, jer kada je čovjek gladan, onda ne može razmišljati normalno.

Zasluge za naša (ne)djela neka nas čekaju tamo, gdje mnogi ne vjeruju da će ih dobiti. Bog je jedan svima, bez obzira na naciju i vjeroispovijest.

Baška poruka je: Nikad ne diraj tuđe, ne napadaj drugog, ali uvijek budi spreman da se braniš!

Avdić Elsmedin

25.01.2009.

OGLAS GODINE...

25.01.2009.

DOBAR.

ZENA OD 98 LJETA SETA GROBLJEM I SRETNE GROBARA : "OPROSTITE, MOZETE MI RECI GDJE JE GROB 64 ? "

ODGOVARA JOJ GROBAR:

"KOJI KLINAC IZLAZIS KAD SE NE ZNAS VRATITI !"

25.01.2009.

BITKA NAD BITKAMA - DRUGI DIO

 

... POBJEGULJE i DEZERTERI. Oni bi poslije rata na odmor u BiH dolazili kradomice, izokola i bez pompenznosti, kao što to i danas čine. Ne trebamo ih kriviti i osuđivati, jer nije svakog majka rodila da bude borac i gazija, da svoju BiH brani pa i po cijenu vlastite pogibije, ranjavanja, sakaćenja.

Upamtimo dobro da nije sva dijaspora ista. Neki su tamo bili i prije rata. Neki opet odoše za svojim bližnjima, da se spoje sa porodicom. Halal bilo i onima koji su protjerani sa svojih ognjišta, te odoše vani tražiti selameta. Znam, jer viđao sam takve. Njihove suze, koje liju za rodnom grudom, su iskrene. Ne dao Bog nikome njihove boli. Zbog takvih ne smijemo dušu griješiti i vikati: dijaspora je ista.

Ne smijemo nasjedati ni na priče nekih naših moćnika, koji čine sve da bi nas zavađali i dijelili. K’o biva postoji prijeratna, ratna i poslijeratna dijaspora. Ja ih ne dijelim i nikada neću, jer i jedni i drugi i treći su moji i naši.

Sjećam se kada je iz zatvora prije vremena trebao izaći jedan ratni zločinac, haški zatvorenik. Mi u BiH nismo o tome puno znali, ali moji dijasporci u Švedskoj jesu. Pobunili su se, pisali peticije i taj zločinac ostade u zatvoru.

RATNI PROFITERI, POBJEGULJE i DEZERTERI, njih treba prepoznati u sadašnjem vremenu i ne zaboraviti kakve su uspješne bitke vodili za sebe i svoje najbliže. Njihove likove treba pokazivati na ulici, u medijima i na svaki drugi način pokazivati našim potomcima i to iz samo jednog razloga- da ih ne zaboravimo. Sad oni najviše pričaju o ratu i ratnim dešavanjima, za razliku od pravih boraca, koji rat gotovo da nikada i ne spomenu.

Pitaju me često prijatelji, kako bih ja postupio da ponovno zapuca i da bude kao ‘92. godine. Ne odgovorim ništa ozbiljno, pretežno se našalim. Sada sebi kažem i priznajem da bi sve isto bilo, samo malo mudrije, jer bih znao da postoje među nama oni koje navedoh velikim slovima.

Rat je završio i mislim da smo svi gubitnici i na jednoj i na drugoj strani i u BiH i u dijaspori. Ako ništa, onda barem, gubitnici u duši. Uopće ne razmišljam da li je neko od suprostavljenih strana dobitnik ili gubitnik u teritorijalnom, političkom ili nekom drugom smislu, jer ja lično našu BiH gledam kao jedno i gledat ću je tako dok sam živ. Čast i dostojanstvo smo znali njegovati i sačuvati i u ratu. Ne dajmo da se upravo to tek tako odbaci u miru.

Priznat ćemo svi da je boračka populacija, kad se kakve lijepe stvari dešavaju, često na prvom mjestu, al' ozada. I nek se zna, ne damo se mi još pod noge vama, koji se danas igrate sa nama! Siguran sam da ćemo mi, časni borci, to promijeniti i dobro vam naplatiti svaku sekundu vaše igre sa našim mrtvima i sakatima.

Bosanci i Hercegovci su tvrdoglavi i ne zaboravljaju. Oni nikada ne ostaju dužni, bar to trebamo svi znati.

Ni sam ne znajući kako, al' evo i ja sam nešto zapisao. Nazvao bih to istresanjem na papir nečega što me godinama pritišće i razara mi grudi. Pisanjem ovih riječi, moram priznati, osjećam nekakvo olakšanje, kao da sam skinuo neki težak teret sa sebe. Ono čega se najviše bojim je da me kakvi termini i satnice ne otuđe od mojih jarana i najmilijih. Borim se, iako, priznajem, teško.

Borba za preživljavanjem ovog nepravednog mira je takva. Družeći se, često iskažemo žal za ratnim vremenima. Zašto je to tako, pa bar je na to jednostavno odgovoriti. Cijenili smo život i jedni druge, jer ništa drugo nismo ni imali.

Rat je odavno završen, a kao da je jučer stao. Ratnicima je sada, baš k’o u pjesmi Zabranjenog pušenja, "Počasna salva".

Preporučujem da pogledate i film "Posljednji samuray", sa Tom Kruzom u glavnoj ulozi. Realno se prikazuje čast i ponos jednog ratnika, drugarstvo i ljubav, trenutak kada čovjek i život halali.

 

P.S. Ako ništa, moj Hardine, duši mi je lakše i hvala ti što me natjera da nešto i ja napišem. Ako se ko našao prozvanim ili ako se ko prepoznao, to mi je i bila namjera. 

 

 

Čajić Samir - Čaja

24.01.2009.

BITKA NAD BITKAMA - PRVI DIO

  BITKA NAD BITKAMA

Drago mi je što je jedan obični borac uspio, kako ti imaš običaj reći Hardine, napisati ovako dobru, potresnu i nadasve realnu knjigu koja se pročita i zasigurno pamti i prepričava.

Ratne priče koje si pisao ostavile su jak utisak na mene, a pogotovo priča "Udario brat na brata". Fakat je i bilo tako. Lično znam da je jedan brat bio u srpskoj, a drugi u našoj vojsci. Sjećam se još jednog kolege, otac mu je bio na strani HVO-a, a on kod nas… Kako mi u BiH kažemo: ".… lud zbunjenog".

Bitka nad bitkama još nije završena… Moja bitka, bitka mog i naših imenjaka kao i mnogih naših znanih i neznanih saboraca i kolega još traje i trajat će. Do kada to ne znam, ali i tu ćemo bitku završiti kad-tad.

Tek poslije rata sam shvatio da se čovjek može ispričati sa jaranom i saborcem bez ijedne progovorene riječi. Samo se na momenat pogledamo i to najčešće između dvije cigarete i potpuno se razumijemo. Ima slučajeva da se i godinama ne vidimo, a kad se sretnemo, kao da smo se jučer rastali.

Moj ratni saborac iz časne specijalne jedinice MUP BiH i poratni drug, a i sadašnji jaran, Hardin, dođe mi na kahvu jednog sasvim običnog poslijepodneva u trgovački centar "Mercator" gdje sam zaposlen. Reče da je razlog dolaska njegova knjiga i da bi mu moje mišljenje o knjizi puno značilo. Nije ni završio sa pitanjima, a ja, iako nepušač, zatražih od njega cigaretu i odlutah, u mislima daleku 1992.godine. Sjećanja naviru, samo što suze ne nagrnu.

Sjetih se svega što nas je tada trgalo i ubijalo. Dragi Bože, kako danas, nakon što se sve završilo, čovjek ne cijeni ništa od života, a samo jedan život imamo? Na kraju naše "kratke" kahve od tri sata, zaključili smo da se nedovoljno viđamo, sastajemo i da općenito nedovoljno cijenimo vlastite živote. Trebali bi usporiti malo jer, plašim se da će nam dohakat’ ovaj vakat.

Dugo sam se kanio da počnem čitati knjigu svoga druga Horiona. Odmah na prvoj stranici pritisla me neka muka. Tako sam se osjećao i kad mi je otac Ahmed umro u novembru 1998.godine. Tih mjeseci, a pogotovo tog hladnog novembra, molio sam Allaha dž.š. da ga uzme sebi, jer je imao težak moždani udar, pa nakon toga još jedan. Ni moja braća ni ja nismo željeli da se pati.

 I novembra 1992. godine molio sam Boga za jednog našeg borca kojeg je granata teško isjekla, negdje kod kasarne u Halilovićima. Vraćajući se iz Azića, naletio sam na auto pogođeno granatom. Čovjek je bio teško ranjen. Pomoći mu nisam mogao, ali sam ostao kraj njega dok je umirao. I danas pamtim njegov pogled dok je izdisao. Trenutno, dok se toga prisjećam plakao bih bez stida, a ne mogu jer suza nema.

Plač bez suza, kažu, nije plač.

Posebno mi bude teško kad se sjetim kakva nepravda vlada prema borcima u odnosu na obećanu pravdu, zlatne kašike, ali valjda je čovjek postao čvršći, pa dura... Većina nas nije ništa ni tražila, a valjda su oni zbog grižnje savjesti i lopovluka u ratu obećavali...

Nadao sam se da će i tog poslijepodneva u "Mercatoru", dva islužena ratnika na miru popiti kahvu, baš kao što smo to uvijek dotad činili ali... Ta posjeta i kahva s mojim drugom Hardinom me je zadeverala kao nikada do sada. Baš me zadeverala, u pravom smislu te riječi. Naime, moj imenjak je došao sa namjerom i željom da napišem kroz priču svoju najgoru ratnu muku koju sam proživio, a koju je on predvidio uvrstiti u ovu knjigu, knjigu svih nas, kako on to voli reći.

Znam Hardina i sjećam se početaka rata. Taj čovjek se nikad nije štedio te je bio i ostao pravi bosanski patriota. Tada, u početku, mnogi oko nas nisu ni znali šta znači rat, a kamoli da je počeo.

Ja neću pričati ili bolje rečeno, ne mogu pisati o našim poginulim, znanim i neznanim herojima, jer tu priču niko nikada neće moći ispričati niti napisati. O herojima se samo mogu prenositi priče sa koljena na koljeno, sa oca na sina, djeda na unuka jer, koju god priču neko pokušao napisati o nekom našem palom heroju, uvijek će ostati poneki zaboravljeni heroj o kome nema ko da piše. Iz tog razloga, ja sam se opredijelio za jednu sasvim drugu priču, onu koja boli sve nas ratnike, ratnih i poratnih godina i boljet će sve dok nas zemlja ne prekrije i dok u njoj ne nađemo svoj smiraj.

Granate, tenkovi, meci, snajperi, bojni otrovi, mrtvi i osakaćeni, protjerani... Sve nas to podsjeća na ratna stradanja. Međutim, mene podsjeća još nešto, a to su naš ponos i dostojanstvo bosansko. Rane mi moje proključaju kada se prisjetim ili još bolje kada ih vidim oko sebe, jer sada su to uspješni poslovni ljudi, nasmijani, preplanuli od silnih proćerdanih sunčanih dana na svojim vikendicama i vilama, da l’ na Bjelašnici, da l’ na Vlašiću ili na moru. Naravno, sada kažu da nije grijeh biti bogat i imati milione i kamione, a svi u rat krenusmo iz socijalističkog samoupravljanja!

Mene na rat i ratna stradanja žestoko podsjete RATNI PROFITERI. To su oni ljudi oko nas koji ne vjeruju više u Allaha dž.š., a skrivaju se iza Njega. Ne vjeruju u ljubav, a kunu se u nju. Ne vjeruju u čovjeka, a okruženi su batinašima i gorilama. Kažu stari ljudi, a ja vjerujem u to: kad-tad te stigne ono što si posijao u životu!

U ovoj priči mislim samo na one vikendice koje su napravljene od narodnih, tj pokradenih para. Uostalom, svako sebe pronađe u svemu, pa će se tako i u ovoj priči prozvani pronaći.

Velikim slovima sam ih naveo iz razloga da ih ne zaboravimo.

Stariji ljudi kažu da ih je svaki rat imao. Budući da sam ih u ovom zadnjem ratu lično upamtio, teško da ću ih ikad moći zaboraviti. Nadam se da ćemo se i mi ubrzo obračunati sa takvima baš kao što su se sa njima obračunavali i Titini partizani. Ali s obzirom na sadašnju politiku, nisam baš preveliki optimista. Čak sam pomalo i razočaran.

RATNI PROFITERI. Uspoređujući ih sa životinjskom vrstom, podsjećaju me na hijene, vrebaju iz sjene i tame, čekajući svoju priliku da zgrabe i profitiraju, ili na hobotnice, jer svoje krake puštaju preko svake prepreke, gdjegod oni to žele. Uspoređujući ih sa medicinskim terminom i bolešću, naveo bih da su gori i od opake bolesti - raka.

Sjetimo se i UNPROFOR-a i tih istih ratnih profitera koji su se pronašli baš u poslu sa UNPROFOR-om. Niko od nas boraca, koji smo uopće stali u odbranu zemlje i naroda, nije razmišljao šta i kako poslije rata. Zato su oni, RATNI PROFITERI, razmišljali unaprijed umjesto nas, ali samo za sebe i svoje, kako i šta će nepravedno opkoliti kao hijene i pustiti svoje pipke kao hobotnice kako bi postigli nešto u svoju korist.

Neka naši potomci znaju da su se u ratu ljudi dijelili na časne i moralne borce, odnosno simpatizere naših oružanih snaga BiH i na RATNE PROFITERE.

Sjećam se decembra 1996. godine. Preselili smo se u novu bazu, u kasarnu ''Ramiz Salčin''. Pamtim kako je i gdje poginuo časni komandant Salčin i ne mogu da se ne sjetim svakog od naših poginulih iz Odreda. Izdvojiti ne mogu niti jednog, a u istom momentu izdvojio bih sve ijednog našeg poginulog specijalaca i heroja. O svakom bih imao napisati priču. Mogao bih pisati ne samo o mrtvima, nego i o živima, koji su iz drugih jedinica Armije BiH, a upoznao sam ih i znao tokom rata, jer je naš Specijalni odred "Bosna" prošetao po svim zonama Bosne i Hercegovine. Znam sigurno da je svima njima naša BiH bila na usnama, kao i časna odbrana i očuvanje glavnog grada, Sarajeva.

Neka njihovi roditelji znaju, da trebaju biti ponosni na svoje sinove.

Da se vratim na decembar 1996. god.ine.

Nazva me jedne noći u novu bazu moj predratni kolega Kalkan iz Njemačke i pozva me sebi u goste. Prihvatih poziv, a da nisam ni znao hoću li dobiti odsustvo. Komandant je imao razumijevanja i dobih odsustvo od desetak dana. Tek se tada zadeverah, jer me je zadesilo da nemam, osim majice kratkih rukava, ništa od civilne odjeće, a tek pasoš, prevoz do Minhena... Sreća pa nas ima svugdje i ja sjetih našeg kolege Španca. Nazvao sam ga i on mi obeća da će me čekati na njemačkoj granici.

Zima je, decembar '96.godine Rat je završen novembra 1995.godine, a mi još k'o u ratu, hodamo u uniformama i danju i noću. Tek sada, sa ove vremenske distance, vidim da smo bili sretni i ponosni, a da smo sada tužni i manje-više nesretni. Hodali bi mi i u civilnoj odjeći, ali je malo ko tada imao da obuče nešto "normalno". Moji specijalci su me pristojno obukli; Selimović Nijaz- Joja mi je dao zeleni zimski kaput... Bio sam gotovo i bez para.

Na put sam krenuo sa svojim prijateljem i bivšim specijalcem Ademom Hamzom. Bio je to veliki čovjek. Svoju bitku je završio prije dvije godine. Umro je iznenada, u ranim četrdesetim. Kažu doktori da mu srce nije izdržalo, a njegovi bliži drugovi i ja znamo da ga je stiskala nepravda na svakom koraku. Naše je mišljenje podržao i njegov brat Mujo, vrstan hirurg u Austriji. Neka mu je rahmet duši i porodici sabur.

Žao mi je što ga njegova djeca ne upoznaše, onako kako se otac treba upoznati. Sa njegovim bratom Mujom godišnje popijem kahvu.

Svoju bitku je završio i Nijaz Hastor, bivši specijalac koji je sve četiri ratne godine prkosio ratnim nedaćama. Bio je predratni sportski padobranac, a znamo da oni mogu biti samo hrabri ljudi. Prije dvije godine je poginuo u saobraćajnoj nezgodi, kažu da nije ni pokušao da izbjegne kamion u koji se svom silinom zabio i poginuo. On, jedini, zna šta se tada dešavalo na cesti dok je vozio automobil. Neka mu je rahmet duši i porodici sabur. Pitam se, da li je vidio budućnost svoja dva sina u trenutku dok je umirao.

Bjeloš Sanjinu dohakao je tumor, a tako je susretljiv bio prema svakome od nas. Dobar borac. Zanimljivo je i to da je većinu terena i provodio sa rahmetli Hastor Nijazom. Sudbina je to, zasigurno. Još se sjećam njihovih vedrih lica i zajedničkih anegdota. Sjećat ću se, dok me zemlja ne prekrije.

Otišao je i rahmetli Ibro Krakonja. Punu policijsku penziju je zaradio u našoj specijalnoj jedinici, cijeli rat predeverao. Tumor je, kao posljedica rata, bio brži. Tako svi kažu. Neka mu je rahmet duši i porodici sabur. Njegov sin, Alem, je također bio cijelo vrijeme u našem Odredu i još je u policiji. Bar jednom mjesečno kahvu popijemo...

I rahmetli Hajru Mahmutovića tumor je pretekao u životnim radostima. Njegove oči više se ne odmaraju gledajući svoga unuka, sina mu Dine, medicinskog tehničara koji radi u sarajevskoj Hitnoj pomoći. Počesto se vidimo i upitamo za zdravlje, a i kahva se zna popiti.

Prerano je preselio i Adnan Karović, prijeratni specijalac, sportista i čovjek kojeg je svaki kolega poštovao i volio. Sjećam se da je vriskao kada je Srebrenica pala. Plakao je, jer nije ništa mogao učiniti da tamo spriječi genocid. Znam da je preživjelim Srebreničanima pomagao, koliko god je mogao i ne znam da li je ikoga od nas ikada odbio kada smo mu tražili pomoć ili savjet…  

Morao sam se prisjetiti ovih naših specijalaca i kolega koji odoše, preseliše poslije rata, a znam da je rat krivac za to. Oni su za mene poginuli, samo ne od metka, nego od ovog nepravednog mira i svih dešavanja koji isti nosi sa sobom.

Oprostite mi zbog nereda u pisanju, jer kako sjećanja nadolaze tako i pišem.

I tako, dođem ja u Njemačku, u Minhen. Čim sam stigao, pokajao sam se. Pojedine naše koji su tamo, nije bilo briga ili šute, pa ne znam da li ih je briga za BiH. Većina ih je u nekakvoj frci i žurbi i kao da se skrivaju od mene, kao da ih je stid. Možda su se plašili da ću ih prozivati što nisu bili u ratu ili što su kratko bili pa pobjegli od straha.

Da sve nije crno, uvjerio me moj jaran iz Gračanice Nedžad. Grad Minhen je "prevrnuo" da me pronađe kad je čuo da sam došao. On je kao ranjenik iz Bosne izašao ’94.godine. Suze su nam zaiskrile kad smo se vidjeli, a riječi je ponestalo. I dan danas se posjećujemo.

Ne mogu zaboraviti gostoljubivost svog kolege i ratnog brata, Bećović Eldinapanca, koji me je tamo dočekao. Nesebičan je bio u svemu. Poslije rata je radio u Minhenu, na obezbjeđenju konzularnog predstavništva.

Smatram da je rat prepoznao još nekoliko slojeva licemjerstva, nečovječnosti, nepravednosti pa ih navodi

24.01.2009.

Čajić Samir - Čaja i priča "Bitka nad bitkama".

 

Čajić Samir - Čaja

 

Njega se možete sjetiti iz one priče "Hefta". To je onaj komandir koji je htio pomoći meni i mojim kolegama kada smo ostali u okruženju. Nije nam uspio pomoći jer je, nažalost, sa svojom grupom i on nagrabusio. Čaja je prijeratni policajac, specijalac.

Odlikovani heroj prošlog rata.

Ono što me brine je njegovo poštenje i želja da ovaj svijet učini boljim, a o čemu pričam to najbolje znaju kriminalci koji su mu dopadali u ruke. Boje ga se i ovi korumpirani političari; plaše ga se i ratni profiteri.

Strah me da mu ne dohakaju oni protiv kojih se danas, i kao civil, bori. I neka znaju oni, kada im se Čaja nađe na putu da nije sam. Ima nas preko nekoliko koji ćemo mu pomoći, ako zapne.

Kažu da video spot za pjesmu "Vojnik sreće" ne bi bio tako dobar, da u njemu nije bilo moga ratnog brata Čaje.

Sjetih se još jednog imenjaka iz Zenice, kao i njegovog brata Nećka. Prijeratne gazde, imali su štošta i ništa im nije falilo. Kada je počeo rat zatvorili su svoju firmu. Hranu koju su imali u skladištima, dijelili su i šakom i kapom onima kojima je trebala. Ostali su ovdje, iako su mogli otići "vani", ocu. Mogli su biti i podrumaši i cicije, ali nisu. Ubrzo su i sami, gladni i žedni doživljavali ratnu patnju i stradanja.

Prisjećam se i Samira iz Njemačke. Čuo sam da je odmah po izbijanju sukoba ovdje, svu svoju imovinu: restoran, kuću i novac, stavio na raspolaganje našim izbjeglicama i ranjenicima koji su dolazili iz BiH. Prije toga imao je sve, a danas je "kokuz". Kaže da mu nije žao i da je to najmanje što je mogao učiniti za svoj narod i svoju zemlju.

Moram napomenuti da je on jedan od rijetkih koji je ugošćavao i pomagao Bosance i Hercegovce svih religija. Siguran sam da će oni ovu priču rahat pročitati.

 " Ide" priča samo dok je sredim.

BITKA NAD BITKAMA

18.01.2009.

Ostadoh dugo na ovoj stranici. Bujrum, pogledajte...

16.01.2009.

ŠUPLJA

 Fazlić Senad - Bumbar

 Prijeratni je pripadnik Specijalne policije MUP-a BiH, moj školski. Išli smo skupa u isti razred u srednjoj školi.

Sjećam se da sam bio zabrinut kada sam došao u Dom milicije na Mejtašu. Nikoga ne poznajem. Tu su se smještali specijalci poslije napuštanja baze u Krteljima, koju je bilo teško braniti. Nas novih bilo je samo nekoliko.

Odlučih da se vratim u svoje "Beretke", jer tamo sam nekako u svom, na svom i sa svojim kolegama. Onda ugledah Senada. Mojoj dragosti nije bilo kraja. On me odvede u spavaonu i reče: Sve što ti treba od opreme uzmi, imam duplo, bujrum baš kao da je tvoje. Uzeo sam štošta i bio presretan, ne samo zbog opreme koju sam dobio na poklon, nego zato što je među specijalcima i moj školski.

Tek poslije sam primijetio da su neki specijalci svoje uniforme, maskirne kombinezone, tanto noževe, jurišne prsluke i pancire skupo prodavali onima koji su dolazili u našu jedinicu i koji su se ložili na tu opremu.

  ŠUPLJA --- Fazlić Senad - Bumbar

Počesto mi naumpadne trenutak kada je autor ove knjige rekao: "Senade haj’mo izvlačiti ranjenika iz "Armije". Tada nas je bilo mnogo, ali je on prvi "stisnuo petlju" i odlučio se na takvo što. Stoga mu ne dajem za pravo što je sebe, negdje u ovoj knjizi, nazvao kukavicom.

Bio jednom. Jedan... jednog dana.

Puno toga ima da se kaže i ispriča. Svi smo puni jada i čemera, samo ne damo da to drugi vide. Valjda nam ponos ili nešto slično ne dozvoljava da to izađe. Dosta nam je što smo zaboravljeni, rastureni i rastjerani na sve strane svijeta; samo bi nam još trebalo da se dušmani naslađuju ili, ne daj Bože, da nas žale. Tuga velika i bol strašni guši i biva ugušen svaki Božiji dan. Samo da niko ne vidi...

Ode ovo u ... ( da ne kažem u šta) pa da se vratim priči. Nemate pojma koliko mi je toplo oko srca kad vidim da je Horion našao način da se izbori sa avetima i sablaznima; sa svim morama što svakog od nas more, sa jadima i tugama s kojima živimo.

Bol i bijes što čovjek nije u mogućnosti da makar neke od silnih nepravdi popravi ili olakša, dolaze posebno. Pride i gratis. K'o so uz ranu.

Svaki dan se sjetim nekog od strašnih junaka s kojima smo se borili, rame uz rame. I Junuza i Rašida i Vinka i Foče i Džafketa i Senčija i Špice i Cezara ... Pa čak i onog koji mi je na rukama umirao na Treskavici.

Jedan od najboljih.

Penjali smo se na taj prokleti Toranj, po treći put. Kompletan teren je poslije prvog i drugog napada, koje smo izvodili tih dana maja i juna mjeseca 1995., dobro i prilično nasumice zaminiran. Šljivo, Šeha, Vili, Senad Lemo i autor ovih, s velikom mukom i za veliki hatar napisanih redova. Prolazimo polahko, jedan po jedan, između stijena. Šljivo i Šeha, koristeći šipke sa AP-a kao pipalice, polahko utiru stazu. Trebalo je naći prolaz kroz to minsko polje, izvidjeti i odrediti moguće pravce uvođenja ostatka jedinice, kako bi bio izvršen i treći i, po svemu sudeći, odlučujući napad. Senad Lemo- Livnjak, taj "Highlander" i "Braveheart" koji se zatekao u Sarajevu na studijima i priključio odredu na samom početku naših mora, uopće nije trebao ići gore.. Ali, nešto ga je tjeralo i vuklo da se popne. Insistirao je da ide kao starješina u svojoj jedinici, kao dobrovoljac, kao junak... I krenuo je. Zapravo su svi bili dobrovoljci, samo je On bio najlošije sreće... ako to uopće ima veze sa srećom.

Malo pomalo, korak po korak, oprezno i krajnje tiho, usred bijela dana i ničim izazvani, što bi rekao filozof-amater, dolazimo do krajnje tačke, vrlo blizu položaja koje smo trebali zauzeti. Taj posljednji dio koji savladavamo je zapravo stara staza usječena između dvije stijene. Svi prolazimo i zauzimamo položaj za osmatranje i izviđanje. Lemo prolazi posljednji. Okrećem se prema njemu; nešto mi tiho govori. Vidim ga kako sjeda na taj kamen na bok i pokušava izvaditi nešto iz džepa, naslanja se još malo na taj bok i... Strahovita eksplozija i krik prolamaju se planinom. Silina eksplozije mine na koju je sjeo i koja nas je sve do jednog zaobišla, kao da je baš njega čekala i digla ga barem metar u zrak. Krv i bol jurnuli su u glavu i pritrčao sam do njega. Kuk je bio raznešen, noga okrenuta naopako. Vili trči za mnom i zaustavlja me, bojeći se da i ja ne stradam i ne stanem na jednu, koja možda baš mene čeka, pa bili smo u minskom polju, sve je bilo moguće, ali ja više nisam o tome razmišljao. Jedino što sam htio je doći do njega i pomoći mu.

Taj krik i danas čujem. I danas mi sledi krv u žilama kao i tog dana. I danas vidim njegov pogled kako blijedi, nestaje dok mu spuštam glavu na krilo i govorim da nije strašno.

Oči mu se gase.

Ja trnem.

Ne dam da ode.

Pljuskam ga, zovem, molim, bodrim i on otvara oči. Nešto mu govorim i opet se gubi. Opet taj pogled i taj izraz.

Vidim i naslućujem.

Znam da je "ona" došla po još jednog junaka.

Gledam je i držim u krilu i ne mogu joj ništa.

Obuzima me jad i nemoć i suze mi naviru, i bijes se u meni budi veliki, ali uzalud. Postajem svjestan da se tu više ne može ništa. Ipak, ni Senad se ne predaje, bori se i otima. I na trenutak, kao da je i ona malo popustila, sažalila se i udaljila i on ponovo dolazi svijesti.

Organizujemo izvlačenje, nosila... Nije jednostavno spustiti se, s te planine niz minsko polje, s raznešenim čovjekom na nosilima. Nekako uspijevamo. Već smo odavno zasuti kišom artiljerijskih projektila iz raznovrsnog i nadasve bogatog arsenala, nama dragih, nikad prežaljenih hercegovačkih protivnika.

Silazimo, samo Božijom Voljom Velikom vođeni, na pripremni položaj. Organizujemo transport do logora, nošenje na rukama i nosilima pet-šest kilometara kozjim stazama Treskavice, odakle vozila mogu prebaciti ranjenike do prve bolnice. Prebacuju ga u Zenicu.

Borio se još, čini se, nekih sedam dana i onda se predao. Ponekad, samo ponekad zamišljam taj njegov pogled i pitam se, je li u tim trenucima bio isti kao onog dana. Taj trenutak se ne da zaboraviti niti izbrisati. U tom pogledu vidim sve poglede i zamišljam da su svi otišli tako. Da je po svakog od njih došla na isti način i na isti način ih uzela i odvela. Znam da je i prema njima bila blaga i milostiva Voljom Gospodara Njenoga. Zamišljam da je i brat moje supruge, dajdža moje djece, moj šura, prijatelj i brat, koji je, samo mjesec dana poslije, nestao i ostao na toj istoj prokletoj planini, otišao na isti način. Po tog sjajnog momka od dvadesetak godina, koji nije stigao da okusi bilo šta od života na dunjaluku. Izaslanika Svoga je poslao "Jedan čiji smo svi i kome ćemo se svi vratiti". Samo se nadam da je bio blag prema njemu. Zapravo, gotovo sam siguran da jeste.

"A Ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna. I On zadovoljan s tobom".

Kažem ti, brate, kad smrt na krilu držiš, život ti sasvim drugačije izgleda. Drugačije ga gledaš i cijeniš. Pretrčavaš usjek između nekakvih stijena, sipa "sijač", oko tebe sve pršti, kamen puca i raspada se, praviš korak i tražiš siguran oslonac i, odjednom, ne vidiš gdje staješ. Pred očima ti slika tek rođene djece koju si ostavio ženi u naručju. Nezbrinute. Same. Vidiš rukice kako se šire i kao da te dozivaju. Na minderu vidiš majku kako sjedi i dove uči.

Ta ista majka Boga moli samo da se vratiš.

Braća, sestra, svi ti prolaze kroz glavu i ništa ne kontaš. Treptaj oka i staješ na najčvršći kamen, koji se tu zatekao i znaš da ga nisi ti pronašao. Znaš da te neka druga sila prenijela na drugu stranu i to, možda, baš zbog toga što si vidio dok si koračao. Zbog dječijih rukica, majčine dove... Samo ta Sila zna razloge. Zbog nečega, baš ti se vraćaš! I zato boli, što to danas niko ne zna i što nas tek tako otpisuju i zaboravljaju.

Vjernik sam i znam jako dobro da je sve od Jednog Jedinog Tvorca i Stvoritelja. Pa i to iskušenje i to gledanje u smrt i susret s njom. I sve ovo što proživljavamo i što će jednog dana proći.

Ostani isti! Ne pokolebaj se i ne daj da te slome! Ne smiješ!

Ne smiješ zbog svih Highlander-a i Bravehearth-a, braće, dajdži i šura, prijatelja i onih koji su otišli i koji su ostali. Ali, najviše ne smiješ zbog onih koji tek dolaze. 

Umoran sam od svega i djeca me ometaju u pisanju. Mislim da neću više pisati o prošlosti. I žena mi se nasekirala čitajući.

Želim vam svako dobro. Fazlić Senad - Bumbr

ISKREN DA BUDEM, OPET SAM SE NAJEŽIO ČITAJUĆI OVU PRIČU, STISLO MI SE, VRISKAO BIH...

A VI !?

16.01.2009.

Za par minuta ide prva priča. Samo da se snađem, ispao sam iz fazona:-)

 

"Ime i prezime i jedinica kojoj si pripadao?",

"Kako se osjećaš poslije rata?",

"Ratno zlo koje ti je ostalo u sjećanju?",

"Sjećanje na nešto lijepo ili smiješno iz rata?"

"Baška poruka?" 

Na ova pitanja odgovarali su ratnici koji su bili i ostali čista obraza. To su priče bivših policajaca specijalnih jedinica. Ono što je bitno jesu neka njihova sjećanja, koja će pokazati da rat ne donosi ništa dobro. Policija je činila 1/4 oružanih snaga Armije BiH. Nemojmo zaboraviti da je u početku rata jedina prava sila, koju smo imali i koja se suprostavila neprijatelju, bila policija. Samo u sarajevskoj Specijalnoj policiji imali smo osamdeset jednog poginulog, a u zeničkoj dvadeset trojicu. Nek im je rahmet, vječna slava i pokoj duši.

Koliko smo imali poginulih, ranjenih i odlikovanih u svim policijskim snagama, ne znam i neću ni provjeravati, jer brojke nisu bitne. Da su bogdom u pravu ovi što kažu da policija nije ništa činila. Tada ja vjerovatno ne bih imao ni ove brojke koje navedoh. Moje mišljenje je da je policija najviše dala i najgore prošla, jer mi smo ratovali na 4 fronta: prvi, protiv neprijatelja na prvim linijama, drugi, protiv kriminalaca sa kojima smo se također sukobljavali te nerijetko imali i žrtava, treći, protiv kriminala i lopovluka u našim redovima i četvrti, ali i najgori front, protiv našeg napaćenog i gladnog naroda koji bi nas napadao dok smo pratili konvoje s hranom. Bacali su bombe i pucali na nas, a nikad im nismo uzvraćali.

Priče koje su pisali ratnici, nisu cenzurisane. Obećao sam im da mogu pisati što žele, jer oni to i zaslužuju. Moram reći da ovi momci koji su zapisali svoju muku, nisu to uradili odmah. Gotovo svi u početku rekoše: Ne mogu. Probam pisati i onda se iznerviram i muka mi je sjećati se rata. Onda se nađemo na kafi pa ih ubijedim da trebamo ostaviti trag istine onima koji dolaze. Istine, nas običnih smrtnika.

09.01.2009.

Ovo sam morao podijeliti sa vama. Ko god je ovu sliku "napravio", svaka mu cast, dobro me je nasmijao.

Pozdravljam vas od srca i ima li zime kod vas?

06.01.2009.

SREĆAN BOŽIĆ SVIMA ONIMA KOJI PRAZNUJU PO JULIJANSKOM KALENDARU.

28.12.2008.

SRETNA NOVA HIDŽRETSKA 1430. GODINA

Da vam potaman bude ovaj i svaki naredni dan od srca vam želi autor ovog bloga.

25.12.2008.

Čestit Božić svima koji ga slave

08.12.2008.

Kako je stari link ove priče izbrisan, vakat je da postavimo novi.

Ramazan Kod Stare Majke DRAMSKI OBRADJENA PRIČA IZ KNJIGE
 Added 09:32
Ramazan Kod Stare Majke Hardin Horion world4you ...
08.12.2008.

MAXUZ POZDRAV PRIJATELJIMA

BAJRAM BAREČULA SVIMA KOJI SLAVE OVAJ DAN. SVE NAJBOLJE OD SRCA VAM ŽELIM.

25.09.2008.

vic...

* Došao UNPROFOR-ac u tržnicu. Prilazi prvom prodavcu, daje deset maraka i traži kajmak.
Starija žena, uzima novac, okreće ga prema svjetlu i gleda.
Upita je UNPROFOR-ac, šta radi.
A ona će: hoćete vi stranci otandarat.
On odgovori: ne tandarat, za kajmak, za kajmak

20.09.2008.

THE END

Onima koji se pitaju šta ja očekujem od knjige želim reći – u materijalnom smislu ne očekujem ništa; kad su u pitanju nagrade, ni njima se ne nadam! Mislim da su nagrade rezervisane za pojedine pisce, a ne za njihova djela. Lično sam se uvjerio kako knjige koje gotovo niko i ne čita dobivaju nagrade.
Extra recenzije i preporuke pišu se za sitne pare, nekada i na neviđeno.
Žiri glasa kako mu se kaže i Boga mole da ih i sljedeće godine opet pozovu za još veći honorar... Zbog takvih stvari, u ovoj zemlji je sve manje onih koji čitaju.
Mnoga dobra književna djela propadaju jer su njihovi pisci tihi i ne znaju se laktati ili su jednostavno kokuzi" i nema ko da ih gura u tom nakaradnom svijetu "pisanja".
U zadnje vrijeme upoznao sam mnoge i mislim da niko toliko ne pljuje po kolegama koliko to čine književnici međusobno. Blizu su im i glumci i pjevači. Možda bi se u ovim branšama moglo i zavesti reda, kada bi dozvolili običnim smrtnicima da sami odlučuju i nagrađuju ono što im se sviđa...
Fuj!
Istina je da među njima ima i dobrih insana. Zahvalan sam dragom Bogu što mi je podario čestite i neiskvarene ljude, koji su učestvovali u stvaranju ove knjige. Vjerujte, to može biti samo Božije čudo.
Sada odgovaram na pitanje, šta očekujem od ove knjige. Do sada sam dobio mnogo i dovoljno mi je dok god ovaj dunjaluk nastanjujem. To su pozitivne kritike čitaoca, različitih uzrasta i obrazovanja.
Da vam neke i pokažem :-)
Emir Ahmetspahić - 14 godina
Rođen sam početkom rata, tako da nisam mogao znati šta se tu dešavalo, ali sam se tokom odrastanja nagledao na TV-u svakakvih ružnih stvari iz rata, koje su činili "Srbi i Hrvati". Počeo sam osjećati mržnju i prezir prema njima, gadio mi se i krst i sve ono što nije blisko islamu. Prestao sam pozdravljati komšije i mrko sam ih gledao, samo zbog toga što nisu bili Muslimani. Moji roditelji su me često ružili zbog toga i moja vjera mi zabranjuje da se ponašam tako, ali ja na to nisam obraćao pažnju.
Hvala, Horionu, što me ovom knjigom vrati na stazu dobra. I molim Allaha, a onda komšije, te svoje roditelje da mi oproste što sam bio takav.
P.S. Jedva čekam da je kupim i da pozajmljujem svojim vršnjacima, jer znam da i oni mrze kao što sam nekad ja.
Amra i Zerina - 16 godina - učenice generacije
Zar mi kao Amra i Zerina moramo biti balije i zar oni kao Radovan i Ivo moraju biti četnik i ustaša?
Umorne smo od demokratije, od nekakve tolerancije i nekakvog suživota, o kojem nam stalno pričaju ovi naši političari, vjerski lideri, profesori, stranci... jedno kazuju, a drugo rade. Znamo da nam je ova knjiga ponudila više ljubavi, istine, vjere... nego svi oni skupa.
Iz ove knjige smo izvukle veoma važnu pouku, a to je da uvijek treba ići naprijed...
 
Alisa Šehović - apsolventica
Progovarati govorom šutnje sve ove poslijeratne godine, znači ne prihvatati život u cijelosti; ne smijati se svim srcem i ne plakati iz dna duše. Tako se, barem, do sada živjelo...
Mog tate više nema, izgubila sam ga u ratu, ali zahvaljujući Horionu, moja tuga je progovorila. Autor je ispričao priču svih nas; smjestio sve naše tuge i oproste na sigurno mjesto. Završilo je preživljavanje, počinje život. Knjiga nam je svjedok.
Seid Muslić - student
"Sjećanja bez reda" su za mene jedno upečatljivo antiratno djelo koje je bilo neophodno Bosni i Hercegovini.
O ratu sam razmišljao mnogo i pročitao nemalo knjiga, ali ni u jednoj nisam našao svoja razmišljanja i viđenje rata kao što je slučaj u ovoj knjizi. Ona mi je pomogla da raščistim sa svojim pitanjem oprostiti ili ne, gubitak moga oca...
To što se jedan isluženi ratnik drznuo da napiše ovo djelo koje obiluje humanošću i dokazima koji govore o surovosti rata doprinosi vrijednosti ove knjige. Hvala ti, Horione. 
 
Aras Borić - pjesnik i književni kritičar
S onu stranu bilo kakvih poetičkih konstrukcionističkih napora da govori postmoderno, knjiga Hardina Horiona plijeni svojim jednostavnim iskazom. Taj svojevrsni "realizam" u vremenu izvan svake realnosti, potiče iz prostodušnog htijenja da se kaže vlastita slika svijeta, svijeta koji se lomi i urušava pred jednim mladim čovjekom. Upravo stoga ova će knjiga ostati autentični dokument, pisana rukom koja ne želi biti ni književnička, ni artificijelna, nego tek pravdoljubiva i istinita.  
 
Zar ja poslije ovakvih kritika smijem nešto više tražiti.
Ako nastavim pisati blog, moći ćete čitati priče mojih ratnih drugova, priče iz knjige "ISLUŽENI RATNICI" koja je u pripremi... Ako ne onda halalite!
19.09.2008.

vic...

 
* Negdje u džungli, srušio se avion, u kojem su bili Amerikanac, Rus i Mujo. Uhvatili ih divljaci i odlučili da ih skuhaju za večeru, a prije toga, poglavica im ponudi, da im ispuni po jednu želju. Amerikanac poželi flašu viskija, Rus, flašu votke, a Mujo ne zatraži ništa, samo zamoli da mu poglavica odgovori na nekoliko pitanja, pa upita: «Imate li vi ovdje SDA, HDZ, SDS?», a poglavica začuđeno odgovori, da nemaju.
«Imate li BOSS, SNSD, Stranku za boljitak, SDP?», a poglavica opet odmahnu glavom. Mujo sav u čudu reče:
«Pa, od čega ste onda podivljali?»

 
 
18.09.2008.

Imam jedan san…

 
Sve partije sa ovih prostora nude svoje programe "kako naprijed", ali niko ne nudi drastične promjene i ideje mada samo sa ekstremnim promjenama možemo naprijed.
Čini mi se da nam poslije ovog rata više ništa nije zajedničko. Država nam je tako uređena da postoji "milion" razloga zbog kojih možemo opet zaratiti. I ime države u kojoj živimo nekima nije sveto. Zašto ga onda ne bi promijenili?
Plašim se ponovnoga rata i sljedbenika ideja nekoga Kosače koji još 1448.godine htjede današnju Hercegovinu odvojiti od Bosne. Kada bi promijenili ime države ostavili bi manje mjesta onima koji žele podjele. Bolje je i mijenjati nego da se sutra ratuje između Bosanaca i Hercegovaca.
Mogli bi transformisati vojsku u silu koja će pomagati ovdašnjem insanu. Tenkove da prepravimo u buldožere, pa da počnemo graditi zemlju, da se krče putevi, da se sprječavaju poplave… Helikoptere da prepravimo u vatrogasne, pa da mogu gasiti požare kojih imamo svakog ljeta, ili u medicinske, pa da spasimo koji život. Neka nam vojska radi nešto korisno. Takvoj armiji niko neće moći prigovoriti, niti je sputavati, kao što se to danas dešava. Siguran sam da ćemo armiju na taj način istinski ujediniti.
Kakvi smo mi to ljudi? Većina nas govori kako vjeruje i da je Bog najveći, a naše ponašanje govori suprotno. Da se, bogdom, živi po svetim knjigama, onda nam ne bi uopće trebali vojska, policija, ili sudovi. Ali, pošto je ovako kako jeste, onda nam zaista treba strog zakon. Koliko li samo primjera imam da to i dokažem, ali navest ću samo jedan. Ubiše momka, nedavno u Sarajevu, u ljetnoj bašti, pred sto svjedoka, u po bijela dana. Zamislite, niko ništa nije vidio?! Jednostavno, niko ne htjede pomoći policiji i, kao, svi gledamo svoja posla. Takve stvari događaju se svaki dan, a mi ne činimo gotovo ništa. Takve i slične probleme, možemo riješiti jednostavno i za jedan dan. Treba nam samo strog zakon.
Recimo, za nošenje noža, deset godina robije, pištolja, dvadeset godina, za pucanje iz oružja, trideset godina, ubistvo, četrdeset godina, za psovku i tuču, deset godina, za dilanje droge, pedeset godina... Onda se niko neće baviti takvim stvarima i svako će dobro razmisliti da li da stavi kakvo oružje za pojas. Za korupciju neka bude doživotna robija. E, onda ćemo imati mirnu i prosperitetnu zemlju sa političarima kakve želimo. Da bi mogli rahat usvojiti takav zakon, mogli bismo političarima halaliti sve pljačke i pronevjere, da ih jednostavno amnestiramo i da zaboravimo što su radili. Da im regularno u katastar uknjižimo sve te vile, poslovne prostore, automobile, vikendice, zemlju, stanove, preduzeća i da se obavežemo da se nikada neće teretiti zbog onoga što su krali u prošlosti. Mislim da drugačije ne možemo, jer i onaj pošteni političar, koji dođe na vlast, ubrzo postaje meta onih pokvarenih i oni mu na sve moguće načine nude i podmeću lopovluk, dok se i on sam ne ogriješi. I tako će to ići unedogled, a onda, nažalost, nemoguće je krenuti naprijed.
Zašto strog zakon ne donese visoki predstavnik svijeta? Ne smije ili ne želi? Bojim se da tandarama treba ovakva BiH, jadna i čemerna, nejaka i siromašna, napaćena i podijeljena crna rupa Evrope, u kojoj mogu pohranjivati radioaktivni ili medicinski otpad, a da ih niko ništa i ne pita, da za sitne pare izvoze prirodna bogatstva moje Bosne i Hercegovine…
Pustimo sve zatvorenike napolje, osim ubica, narko dilera, siledžija, pedofila i onda usvojimo strog zakon, tako da tim kriminalcima nikada više ne padne na pamet lopovluk. Naravno, za one koji neće napolje, ili one koji će se ponovo vraćati kriminalu, učinimo mučnim boravak u zatvoru; neka kopaju i grade državu, neka im se ukinu slobodne aktivnosti, televizija i fešte koje često organizuju; neka lome leđa kopajući tako da im se zgadi sam život i da se boje zatvora. Mora se tako, jer danas u zatvoru nije tako teško. Zatvorenicima je sve potaman, ništa ne rade, a klopa ne kasni, ne sekiraju se za režije, struju, vodu, stanarinu, smetljarinu… Ne sekiraju se hoće li im se pokvariti TV, veš mašina, bojler, hoće li im se probušiti lopta… Zašto bi se i sekirali kad ima država koja će sve to popraviti, ili kupiti novo? Pošto je to tako, sasvim je normalno da nekad od nekoga čujete: odoh ja malo u zatvor da se odmorim.
Mogli bi i moramo napraviti još strožijih zakona, recimo: ko uništava prirodu ili posiječe drvo 5 godina robije, ma i 50, šta fali? Ima jedna zemlja gdje zakon kaže; ko posiječe drvo, visit će na slijedećem.
Moramo i novinare zaštititi sa zakonom koji bi rekao: ko dirne u "sedmu silu" 20 godina. Bez pomilovanja! Za ubistvo novinara -dvije doživotne robije. Za izgovorenu ili zapisanu laž 15 kuka teške robije, pa ćemo onda paziti šta pričamo ili pišemo.
Znam, reći ćete da sam strog. Ali znam i da ovdašnji narod samo strog zakon može utjerati u šišu.
Uz dužno poštovanje našim velikanima i u nadi da će njihovi potomci shvatiti, evo nam i zakon koji neće pričati o robiji, a reći će: od danas ćemo ulice oslovljavati brojevima, parkove imenima voća, aerodrome imenima povrća, sportske dvorane i pozorišta imenima iz crtanih filmova... Siguran sam da će tada mnogima biti lakše preći preko mosta koji se ne zove po imenu predsjednika susjedne nam države.
Bit će nam i lakše sjediti u parku grožđa i gledati u kip grozdova nego li posmatrati kip nekog bradonje koji izaziva mučninu kod jednih, a kod drugih nekakvu veličinu.
Lijepo će nam biti i proći ulicom 13-om, nego ulicom nekih brigada i doći u pozorište koje će se zvati "Popaj", a ne po imenu jednog naroda...
Gotovo svaki dan nas plaše, nerviraju, muče nekakvim zastavama koje su postavljene gdje im nije mjesto. To opet čine da bi nas zavađali, a gotovo uvijek, kažu: Eto, nije donas, mi političari nismo za to, to je narod i mi ne znamo kako da to riješimo. Jednostavno i lahko, neka se napravi zakon o zabrani isticanja svih zastava. Prestanimo obilježavati praznike zastavama. Nekoga one nerviraju i straše. Osim toga, to je samo bespotrebni trošak. Od tog novca napravimo invalidu prilaz kući ili slijepom čovjeku nabavimo psa vodiča.
Nedavno mi je jedan penzionisani pukovnik, zamjerio kad sam rekao da treba ukinuti manifestacije koje obilježavaju dane nastanka brigada i slično. Bio je plaho ljut, jer ja, k’o biva, gazim nešto svoje. Rekoh pukovniku da ću ja iste sekunde ta slavlja podržati ako on svoju penziju od preko 1200 maraka i primanja koja dobiva kao naknadu, jer je angažovan u dva upravna odbora, podijeli sa pet svojih demobilisanih i nezaposlenih borca. Nije hud više nijedne progovorio.
Neka nam Dan državnosti bude na Dan djeteta. I taj dan ćemo sigurno svi slaviti.
Zašto za himnu ne bismo uzeli muziku iz crtanog filma "Bajum, bajum". Uz "Bajum, bajum" ćemo svi mrdati kukovima i sigurno će biti nešto novo. Gdje piše da se mora stajati mirno dok se himna svira?
Mislim da nema stranke koja zaslužuje moj glas i zbog toga ne izlazim na izbore. To mi ovi naši pametnjakovići i strani političari redovno nabiju na nos i govore da sam, k’o biva, glup i da se moram izjasniti. Zar to što se ne izjašnjavam nije izjašnjavanje? Želim još da kažem da nikada nisam izašao na izbore i, vjerujte, nije me stid. Neka mi bilo ko ili bilo koja stranka obeća da će od ovoga što predložih, pa barem i u blažem obliku pogurati, obećavam, dobit će moj glas...
Onima koji će mi zamjeriti zbog ovakvog pisanja, mogu reći da je meni BiH u srcu, ali ovako više ne ide. Ovo mrtvilo koje traje desetljećima, pa čak i vijekovima, mora se napokon mijenjati i u tim promjenama svi mi moramo žrtvovati mnogo.
"Imam pravo da sanjam...", a ti, moj dragi čitaoče, možeš misliti štogod želiš. Možeš me i kuditi i pričati kako autor ove knjige puno filozofira, kako je ufuran, naivan, glup... Šta god da pomisliš, ti Božiji robe, moje snove mi ne možeš uzeti. A možda je to dio i vašeg sna.
Znam da sam se mnogih tema u svom pisanju dotakao površno. O nekim stvarima sam pisao nekako jeftino, baš kao da sam pisao za prvačiće. Ali neka, sve bude i prođe, ali jedno sigurno znam: ovdašnjeg insana često treba napominjati i svako malo vaziti mu da je voda mokra.
18.09.2008.

Ja na sve poruke odgovaram, tako da odgovorih i djevojci iz Beograda, ne znajući da je tesko bolesna

Ovo je dio njene poruke.

Hvala ti još jednom do neba za ove reči koje si mi poslao, mnogo ti hvala. Meni to mnogo znači, jer uskoro ću "otići", a evo saznaću i saznajem sve ono što mi je bilo nejasno godinama, što sam slušala, što je deo naše kulture, naše-vaše, provlači se stalno...

Od srca ti želim sve najbolje i tvojoj porodici, da ste živi i zdravi. Želim ti još mnogo uspeha i izdanja, novih knjiga i da te stalno nešto pitaju, jer to znači da si došao do ljudskih duša i jako mi je žao što neću biti živa, kad nešto novo napišes...da vidim, jer izazivaš intresovanje... Valjda da Bog da, da pročitam još neku reč od tebe pre nego me smrt uzme...ko zna. Ostaj mi zdravo i dobro. Puno te pozdravlja jedna Svetlana, sa Novog Beograda...

Svetlani za  ljubav izbacit ću kraj knjige što prije. Moram da prekucam neke dijelove, jer su nake "baje" napale stik u kojem se nalazi knjiga.

15.09.2008.

MOJI SU UBIJALI MOJE

Brojke, podaci, izvještaji i statistike, pa opet brojke. Tako danas svijet, a bogami i naši političari, pričaju o mrtvima i sakatima, protjeranim i silovanim iz prošloga nam rata. I ja sam jednom tako pričao.
Negdje u Francuskoj, slučajno se zatekoh na predavanju humanitarcima koji su trebali doći u našu zemlju. Profesorica priča na engleskom te je i ja malo kontam. U jednom momentu reče im ovako: Idete u zemlju gdje su sve strane činile zločine: klale, silovale, palile i ubijale. Pazite se! Svi su vam oni isti i mislim da tamo nema normalnih ljudi.
Nisam mogao ćutati, te se javih da i ja šta progovorim. Čim sam dobio riječ, rekoh im: Istina. Profesorica vam dobro zbori, ali ima i druga strana medalje o kojoj vam vaš predavač ne priča.
Kada sam vidio da me pozorno slušaju nastavio sam uz pomoć prevodioca: Ja vam se neću predstaviti, ali ću vam reći da postoji podatak UN-a o zločinima u BiH. On kaže: jedni 90 %, drugi 8 %, a treći 2%. Velika razlika, zar ne? Neću vam ni reći koji procenat pripada kojoj strani. Bujrum, pa sami provjerite ako vas zaista interesuje. I vjerujte, ima i dobrih i normalnih insana u mojoj zemlji.
Tada njima ne rekoh koji od procenata pripada kojoj strani, a znam da 2% zločina počiniše ovi moji. Evo, vama rekoh, ne da bih se pohvalio, jer me ovih 2%, čini mi se, više boli nego svi ostali procenti, nego samo da vam prenesem ono što davno rekoše Ujedinjeni narodi.
Danas kada razmišljam o tom podatku UN-a, prvo me zavrne nešto u želucu, a onda mi dođe da ujedam. Pitam se, da li postoji način na koji bih lakše mogao svariti taj podatak. Godinama sam razmišljao i tek sada shvatih.
Postoji.
Dragi Allah mi ga nudi. Stvoritelj govori da smo svi mi jednaki i pred Njim isti, da smo svi Njegovi robovi... Znao sam za te Božije riječi i prije, ali kad god bih pomislio na Srebrenicu, Brčko, Višegrad, Foču... Ne bih mogao izgovoriti ono što je istina: "Moji su ubijali moje".
Evo, izgovorih istinu i sada mi je nekako lakše posmatrati i doživljavati ovodunjalučke belaje.
Sada mi više nije ni bitno šta svijet kaže o zločinima u mojoj zemlji. Ne želim više da mi mrtve dijele u procente, jer sve su to moji mrtvi.
Sada komotno mogu reći: moji srušiše one nebodere u Americi, moji su ubijali moje, a i dalje ubijaju u Kambodži, Ruandi, Čečeniji, Iraku, Palestini, Afganistanu... Moji su i teroristi i njihove žrtve, moji su i oni koje nazivam tandarama. Ako na ovaj način sagledamo našu prošlost, siguran sam da našoj djeci stiže bolja budućnost. Sigurno je i to da cijelom dunjaluku možemo ponuditi ovakav proizvod, a oni će to sigurno prihvatiti, jer su naučili prepisivati od nas i naših pradjedova.
Sad kada progledah, ne treba mi više ona "velika historijska rečenica" koju nikada nisam ni shvatao, a to je:
"Oprostiti možemo, ali zaboraviti ne smijemo".
Kome mi to možemo oprostiti? Srbima? Hrvatima? Pa Bog kaže da narodi ne postoje, već postoje samo Njegovi robovi. Nema ni logike opraštati narodima, jer bih onda morao reći: opraštam ti Srbine, Rade, što si moju majku spasio kada joj arkanovci htjedoše dohakati.
Morao bih oprostiti i Draganu što me izvukao sa čistine i spasio od sigurne smrti, onda kad nastradah od tromblona. Morao bih oprostiti i Hrvatu iz Ćatića što je dočekao moju majku kada je protjeraše i što joj ponudi smještaj i hranu... Onda ostaju samo ubice i psi rata. Prije nego što riješimo pitanje oprosta, trebamo ih procesuirati, osuditi i Boga moliti da im dadne snagu da se iskreno pokaju.
"Ne smijemo zaboraviti!" ?
Pa zar postoji neko ili nešto što bi roditelje, čija su djeca ubijena, natjeralo da zaborave...?!
Zar naša silovana sestra može zaboraviti svog silovatelja...?! Pa i ja napravih par rečenica o onoj gladi, a to je sitnica naspram ubistava, protjerivanja, logora i silovanja, što znači da ni tu sitnicu ne mogu zaboraviti...
"Oprostiti možemo, ali zaboraviti ne smijemo".
Nije tačno. Oprostiti trebamo, jer Bog kaže da će nas nagraditi ako oprostimo. Oprost je i samooslobođenje i lakše je služiti Bogu. Postoji i izreka koja kaže: "Praštanjem se čovjek izdiže iznad onog koji mu je načinio zlo..."
Onda oprostiti trebamo, a njih svakako sljeduje ono što ih sljeduje...
A zaboraviti smijemo! Ali, ne možemo.
Nemojte nam više na muke pristajati…! O, vi, naši moćnici...!
 
 
 
09.09.2008.

Ja ću za Ćosom:-)

* Pala Bosna i dolazi austro-ugarska vlast i vojska. Pročulo se po kasabi: Car dao Bosnu Austro-Ugarskoj. Naš ti Ćoso naoštri sablju i strča niz mahalu mašući sabljom i vičući: "Ma, ako je car dao, ja je ne dam!!!"
Opet mi se igraju sa domovinom. Valjda ih uhvatilo pred izbore. Puna zemlja careva i carevića, ali neka znaju, još je punija raznim "Ćosama" koji vole ovu zemlju.
Prije par dana skupili se stari specijalci da pravimo udruženje. Pričali smo o svemu, ali mi u sjećanju ostade odgovor na pitanje: šta ćemo ako nam ponovo zakuhaju? Gotovo svi rekoše: bujrum nek probaju, mi od puške nećemo bježati, ali prvo ćemo na vrata njima pokucati.
Eto mi ćemo za Ćosom, a vi?

 
09.09.2008.

Novi nastup moje Ajne...

 

Ajna Hasanbegovic

Ako vam se svidjelo njoj ostavite komentar na blogu OXFORD

08.09.2008.

Ekipa Radia Bosne i Hercegovine. ORGANIZATORI ŠTAMPANJA KNJIGE U AMERICI.

Radio Bosne i Hercegovine organizovan je pod pokroviteljstvom Bosnjackog Kulturnog Centra sa sjedistem u Grand Rapids-u. Radio je poceo sa emitiranjem prve emisije 12-tog Marta 2006-e godine . www.radiobihgr.com

Trenutno Ekipa Radia Bosne i Hercegovine broji 8 clanova koji rade dobrovoljno da bi omogucili Bosnjacima kutak na eteru koji ih priblizava nasoj dragoj Bosni i Hercegovini. Clanovi Ekipe su: ,Mix Pult Admir Lugonjic.Voditelji: Aida, Sumedija, Hadzija Samir i Aldijana. Partner: Sanel i novi intern Adana te glavni tonac/web dizajn: DJ EKI(Eldin Foco).Nadamo se da ce se nasa ekipa povecavati kao i broj slusalaca. Radio Bosne i Hercegovine emituje program svake Nedjelje od 10:00 am do podne(istocna vremenska zona). Mozete nas slusati na frekvenciji 640 AM ili putem interneta. Svoje komentare, zelje , primjedbe i kritike mozete poslati na nasu e-mail adresu ekipa@radiobihgr.com

Glavna i Odgovorna urednica Aida aida@radiobihgr.com

Voditeljica Sumedija sumedija@radiobihgr.com

Voditelj Hadzija Samir hadzisamir@radiobihgr.com

Voditeljica Aldijana aldijana@radiobihgr.com

Tonac Admir admir@radiobihgr.com

Tehnicka urednica Adana adana@radiobihgr.com

Glavni Odgovorni Tonac-Web Dizajn- DJ Eki djeki@radiobihgr.com

 

08.09.2008.

Novi izgled

Zahvaljujući ovom insanu neprikosnovena ovaj blog ima novi izgled.

 Da li vam se dopada i ima  li šta da biste promijenili. Djevojka umije sve i ovo je uradila od srca.

08.09.2008.

Ko su naši pradjedovi? KRAJ PRIČE

Ostâli iz zemlje Ostalikan

Ko su naši pradjedovi? Odakle su došli na ove prostore? Eh, šta sve pišu i nema ko ne piše o tome, na stotine, a možda i hiljade njih; stranci, teolozi, politolozi, sociolozi, doktori, arheolozi, etnolozi, filozofi, historičari, predsjednici, istraživači, magistri, književnici, pjesnici, profesori, generali… Kad mogu svi oni, što ne bih mogao i ja? Koliko li se samo oni prepiru i svađaju. Neki od njih kažu kako su nam pradjedovi bili katolici. Neki opet kažu: Ma jok, oni su bili pravoslavci… Mnogima od njih pozadina je politička, a ton neprijateljski. Mislim da pišu onako kako im se naredi. Svaki od njih ima svoje teorije i stare pisane dokaze. Ko može garantovati da su ti stari spisi vjerodostojni? Kako možemo znati da i u onaj stari vakat ljudi nisu falsificirali neke dokumente, baš kao što to čine i danas? Ono što mogu garantovati je da niko to ne zna, jer niko od nas nije živio u taj vakat. Svako ko piše o našim pradjedovima, čini mi se, navodi vodu na svoj mlin, a mi obični smrtnici treba sve to da pročitamo, pa da se onda svađamo između sebe i branimo one koji navode vodu na naš mlin.

Istina je da neko piše profesionalno i pošteno, samo pitanje je, kako među svim tim knjigama znati koja je ona prava. Koliko li samo ima imena koje spominju; tako da sam siguran, kolikogod se trudio sve upamtiti, to ne bih uspio nego bih i svoje ime zaboravio. Koliko li ima pojmova i naziva koji se spominju u njihovim pisanjima, kao što su: klerici, patarensko hrišćanstvo, japdoli, heretici, rimske kurije, daorsoni, bodinova kraljevina, avari, maloazijsko pavlikijanstvo, metafizički i kosmogonički dualizam, monizam, pagansko-hrišćanske sekte, mahinejstvo, apostolska vjera, patareni, romanizirani Iliri… Hajde da kažem, ovo su za mene nepoznanice koje sam našao na samo tri stranice tri različita pisca koji govore o našim pradjedovima. Za neke od ovih pojmova koje navedoh ima na desetine knjiga koje ih objašnjavaju.

Ko će sve to pročitati?

Onaj koji se i nakani čitati da bi saznao istinu, sigurno je neće naći ili možda hoće, ali samo onu koja njemu odgovara.

Evo kako sam ja shvatio ono što sam pročitao. Odmah da vam kažem, neki će pomisliti kako i ja navodim vodu na svoj mlin. Možda, ja to ne mogu ocijeniti, ali moj mlin je mlin mira i suživota.

Na ovim prostorima živjeli su ljudi po imenu Ostâli. Sigurno se pitate otkud sad to Ostâli?! Evo, onda da vam kažem. Jedan dan sam šetao, te prelazio Kamberovića most u Zenici, kad pred mene stade jedan starac sijede kose i brade. Liči mi na onog čarobnjaka Merlina, baš k’o jaje jajetu. I tako, reče on da se zove Žbljak. Upita me ko su moji pradjedovi. Rekoh mu da pojma nemam, te da o tom nisam nikad ni razmišljao, a kamoli čitao.

Čitaj, sine, a poslije napiši priču o pradjedovima. Ja ću ti je započeti ovim riječima. Tvoji pradjedovi su se zvali Ostâli. Živjeli su na zemlji, koja je bila lijepa i bogata. Ta zemlja zvala se Ostalikan. To je sve što ću ti reći, a ti sad napravi priču sam, jer ja moram ići. Okrenu se starac, te krenu prema Kamberovića polju. Stani, starino, da te nešto upitam!, za njim vičem. On stade, te reče: Pitaj!

Da ti, bolan, nisi skren’o s pameti?, a on će meni: Nisam. Kako da ti vjerujem, dragi starče i ko će meni vjerovati o tim Ostâlima? Nasmija se on te ispod mantila izvadi kamenu pločicu i reče: Ova je ploča stara gotovo, kao i ja. To ti je dokaz da ti govorim istinu. Pokaži je stručnjacima i oni će sve potvrditi. Okrenu se on i ode svojim putem. Gledam ga kako se udaljava od mene i pitam ga koliko ima godina. Ne okreće se starac više, ali odgovara: Ja ne brojim godine, već ledena doba… Kao da me taj odgovor prepade, te se ja trznuh i ona ploča mi ispade iz ruku. Gledam za njom. Pada sa mosta u rijeku. Moj dokaz ode. Okrenuh se za starinom, ali on mi već bješe otišao. Tako je to bilo, a ko mi ne vjeruje neka potraži Žbljaka ili neka fino zaroni u rijeku Bosnu, ispod Kamberovića mosta i nek sam potraži dokaz.

Gotovo svi koji pišu o našim precima, slažu se da su oni bili hrabri, pošteni, dobri i pametni. Ako je to tačno, onda je logično da su oni stvorili svoju zajednicu, politiku, pismo, crkvu i nisu imali, ili barem nisu htjeli imati, ni s rimskim katoličanstvom ili grčkim pravoslavljem, ništa. Ukratko, bili su "baška" vjernici. Sasvim prirodno je da su htjeli biti sami svoji zbog toga što su ih mnoge sile iskorištavale, kako razne kraljevine, monarhije i carstva, tako i veće vjerske zajednice. Njihova zemlja je gotovo uvijek bila nekakva zona razgraničenja raznih imperija i monarhija, a svi su oni htjeli vladati tim Ostâlima i prirodnim bogatstvima njihove zemlje, ili su ih barem htjeli pridobiti na svoju stranu da za njih ratuju i da im budu štit za njihova carstva. Iako su pradjedovi imali odbojnost prema nasilju, to nasilje ih nije zaobilazilo. Naši stari su se odupirali gotovo svakom carstvu, jer nisu htjeli biti ničiji podanici niti biti potlačeni.

Sjećam se da sam negdje pročitao kako su se naši pradjedovi oduprli rimskom carstvu, 6 god. n.e. i da je tada car Oktavijan u Senatu uspaničeno tražio da pošalje u Ostalikan 15, od ukupno 25 legija, koliko ih je imalo rimsko carstvo, da zaustave pobunu, jer Ostâli kreću na Rim. Pradjedovi su poraženi i spominje se da je zadnja grupa u mjestu Vranduk kod Zenice dugo odolijevala napadima rimskih legija. Na kraju su i oni bili poraženi, ali niko ne htjede da se preda, nego su na oči tih Rimljana vršili samoubistva; čak i žene i djeca su skakali u vatru, kao ono: Bolje grob nego rob.

Treba znati da su naši pradjedovi ratovali širom svijeta: Balkan, Evropa, Azija, Afrika… O njihovoj hrabrosti i vojnoj strategiji, njihovom uređenju vojske, pa i izboru naoružanja pričaju kroz istoriju. Nijedna imperija, koja je u svojoj vojsci imala naše pradjedove, nije se miješala u njihove vojne odluke. Recimo još da je do zvanja velikog vezira, vrhovnog zapovjednika vojske turske imperije doguralo desetak naših Ostâla zahvaljujući, između ostalog, i svom obrazovanju. Isto tako su vodili i vojske kršćanske imperije. One imperije koje nisu vladale ovim prostorima su opet dobro plaćale naše pradjedove da organizuju i vode njihove armije. 

U sjećanju mi još ostade, kako je kroz vijekove o sudbini naših pradjedova odlučivao svako, razna carstva, monarhije, kraljevstva… I svugdje. Pešta, Berlin, Carigrad, Beograd, Zagreb, Beč, Rim, Dubrovnik, Ženeva… Ali najmanje oni sami i u svojoj zemlji.

Mnogi koji pišu o tom vaktu slažu se u jednom, a to je da su te sile zavađale naše pretke, kako one različite tako i one koji su bili iste vjere, samo da bi njima bilo lakše vladati. Razjedinjavali su ih raznim spletkama.

Zar to ne čine i danas?

Dešavalo se da su naše pradjedove velika carstva krčmila, pa čak i prodavala između sebe za novac. Zbog ovoga se zaista trebamo postidjeti i napokon se spametovati, sjesti, te se jednom za svagda dogovoriti, da se djeca naše djece ne bi stidjela nas. U tome što se dogovorimo ne smije se ostaviti prostora za nekog ko će, danas sutra, doći sa nekim novim dokazom iz prošlosti i reći: "Vaš dogovor ne valja", te nam baciti kost da se opet svađamo.

Primjera radi: "Ko su bili preci naših pradjedova?" i to nam je problem! Sloveni? Patareni? Teutani? Iliri?… Pa zar preci svih predaka nisu bili Adam/Adem i Eva/Hava? Oko ovoga ćemo se svi složiti i nećemo nikome ostaviti prostora da nas nekad po ovom pitanju opet zavadi. Ako nam ni to ne odgovara, onda možemo reći da su naši preci došli sa druge planete…

Zaista svi moramo po svom ubjeđenju žrtvovati mnogo. Siguran sam da bi se i odrekli svojih ubjeđenja, samo da nam se ponudi lijepa alternativa.

Dosta je ovdašnjim Božijim robovima krkanluka. Još samo kad bi ove naše mudre glave političara ovo shvatile, lahko bi nam onda mnogo štošta bilo. Tada bi manje koristili onu ružnu riječ kao što je manjina. Ne bi imali ni onu, fuj, sintagmu; miješani brak. Mogli bismo tada, bilo gdje i bilo kome, postaviti spomen ploču na kojoj bi pisalo: "Ovdje leže mučki ubijeni Božiji robovi, kojima dohakaše zavedeni, umno poremećeni i divlji, ali, ipak, Božiji robovi kojima će dragi Bog najpravednije suditi."

Kažu da se nijedna država na svijetu nije stvorila voljom naroda ili plebiscitom, već su se stvarale nekakvom silom, vanjskom ili unutrašnjom. Ako postoji neko da bi državu mogao bez sile napraviti, onda bi to sigurno bili Ostâli.

Kako reče moj Ostal Nikola. Eh, što bi to bilo lijepo.

 

 

 


Noviji postovi | Stariji postovi

SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
POGINULIM POLICAJCIMA - SPECIJALCIMA

O AUTORU
- HARDIN HORION je pseudonim nastao od imenâ liječnika Haruna i Mugdina zahvaljujući čijim operacijama danas imam djecu. Inače, Horion se obično prevodi kao "zemlja", pa vam i moje ime najprije znači „zemljanin“, što svi mi, prije svega, jesmo.
Na ovaj dunjaluk sam došao 27. maja 1971. Do moje devete godine, bilo mi je sve potaman, a onda su se roditelji razveli. Tad sam zaradio i svoj prvi dinar. Ako nisam bio u školi, onda sam prodavao kifle, ili na utakmicama kikiriki, sokove, novine... Sam sebi kupio sam prvi bicikl i trudio se da ne zavisim ni od koga. Odrastao sam kod nane, koju sam volio više i od sebe. U mahali sam uvijek bio miljenik starije raje. Oni su mi, pored novaca i garderobe, poklanjali i ljubav koje nisam imao dovoljno od svojih roditelja. Ta starija raja uglavnom su važili za lopove, iako je najviše njihova zasluga što sam završio srednju školu.
Iako sam znao koliko je rat zlo, činilo mi se prvi put u životu da nekome i nečemu pripadam i da vrijedim. Danas sam ratni vojni invalid u penziji, suprug i otac dvije kćerke. Prebivalište, planeta Zemlja.
Materijalna primanja su mi nedovoljna da platim lijekove i hećime. Danas imam strah od svega, čak i od samoga sebe.


SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
PITALI STE ŠTA SU "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
"Sjećanja bez reda +13" su prijeratna, ratna i posljeratna sjećanja jednog ratnika, policajca- specijalca MUP-a BiH, pretočena u knjigu koja je promovisana po prvi put, pred 300 posjetitelja...
To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda.

BLOG - ZA SVE UZRASTE, OSIM ZA NACIONALISTE!
MOJE MORE
HARIS ABDAGIĆ: ZA TEBE
HARIS ABDAGIĆ: NEK' NEBO SE POMAKNE
NAJBRŽI I NAJEFTINIJI INTERNET NAČIN DA DOĐETE DO KNJIGE
Radiobihgr
OMILJENI BLOGGER
oxford
KNJIGA GOSTIJU]
Upišite se u knjigu gostiju
*********
ONLINE
*********
web counter




MOLBA ČITAOCIMA BLOGA "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
-Nemojte donositi zaključke poslije jedne pročitane rečenice ili pasusa. Pročitajte kompletnu priču ili cijeli blog od početka. Onda vam je, od moje malenkosti, halal svako mišljenje.
Znam da će biti i zamjerki, jer takav smo mi narod, samo bi da se raspravljamo. Šta će "Kudo" kuditi na blogu, nekako mi je svejedno, ali dobronamjernu kritiku poštujem.



BROJAČ POSJETA
103612

Powered by Blogger.ba

Dizajn napravila - Nermina.