21.02.2009.

"NEPRIJATELJSKO" DIJETE - Dedić Ferid

Dedić Ferid
 
 
Moj ratni i poratni drug, pedeset drugu godinu broji, ali izgleda, živi i ponaša se kao momak. Često svratim kod njega u caffe "Tina" da promuhaberimo koju, uz crnu s mlijekom i obaveznu cigaretu.
Kroz njegovu kafanu sedmično prođe pedesetak naših ratnih i poratnih demobiliziranih drugova, kao i mnogo aktivnih policajaca. U jednom se svi slažemo, a to je da se nismo borili za Džemahiriju, kako to neko iz pakosti voli reći, pogotovo kada je Zenica u pitanju, već da sačuvamo goli život, za cjelovitu i multietničku BiH. Danas je 2008.godina, država nam je još podijeljena, a zakona ima samo za sirotinju.
Ferid me nedavno upita: "Jel’ tebi ovo stanje u zemlji dozlogrdilo?"
Jašta je, ali duram i saburam, odgovorih mu.
E vidiš, isto sam pitao sve kolege, čak i one koji su još u policiji. I njima je pun kufer. Znaš Horione, zapiši u tu našu knjigu, nek’ ovi moćnici i lopovi, što pokradoše ono što smo mi u ratu uspjeli sačuvati, znaju da ćemo se mi i protiv njih boriti kad-tad, strpljenje je pri kraju.
Previše je šprdanja sa bivšim ratnicima, invalidima i porodicama koje su izgubile svoje najmilije. Neka znaju da nam malo fali da se dignemo i krenemo u pohode, kad će ta bagra moliti za milost. Neka znaju da ih nema ko braniti, jer i običnim policajcima je dozlogrdilo. Ne moraju se plašiti za svoje živote, mi smo se smrti nagledali u ratu. Dlaka im sa glave neće faliti ni njihovim porodicama, obiteljima, oli vam familijama, već će biti vezani na stubove srama, da ih svako može pljuvati. Ostat će bez imovine i gradit će ovu zemlju kao robijaši.
Upita me šta ja mislim o tome, a ja mu rekoh: Kud svi Turci, tu i mali Mujo.
 
"NEPRIJATELJSKO" DIJETE
 
Kada sam dobio upitnik da ga popunim, rekoh svom drugu; uradim to danas i zovem te sutra. Međutim, nekoliko puta sam uzimao olovku i pukušavao pisati, ali nije mi išlo. Zatim sam ukopao babu i nisam se mogao nikako nakaniti. Kad sam napokon napisao prvu rečenicu, javiše mi da je umrla i majka. Tako prođe gotovo pola godine, dok sam sjeo i zapisao svoju priču.
Moja priča želi reći isto ono što i Horionova knjiga, a to je da je i u ratu bilo pozitivnih stvari na svim stranama. Hoću da kažem da sam tek nedavno, 12 godina poslije rata, saznao za onog momka iz Trebinja. Srbin, koji je poginuo spašavajući Muslimana. Gotovo uvijek se samo priča o negativnim stvarima, a rijetko o onim dobrim, koji bi nas ponovo približile jedne drugima. Kažu guzonje da želimo živjeti skupa, da moramo, da trebamo, a čini mi se da nas i dalje zavađaju.
Sjećam se teslićkog ratišta. Neprespavana noć, linije su bile blizu.
Čekamo da neprijatelj krene u napad.
Svanulo je davno. Gusta magla se mogla rezati nožem. Čujemo da neko ide prema nama. S metkom u cijevi, čekamo da se približi. Učili su nas da pucamo tek kad vidimo neprijatelja, da štedimo municiju i srećom, poštujemo naučeno. Koraci su sve bliže, a onda iz magle ispred naših rovova izađe djevojčica stara desetak godina. Nosila je kesu. Kako su na liniji bili mještani iz okolice, jedan ju je prepoznao i zovnuo je imenom. Prišla mu je i on je zagrli, a nama reče: to je Savina kćerkica, a Savo je bio moj dobar prijatelj prije rata, sad je na onoj tamo strani. Malena se smiješi i govori: gdje moj tata, donijela sam mu hranu.
Magla se je podigla i dozivamo Savu. O, Savo kćerka ti je zalutala i evo je ‘vamo.
Tišina... Muk.
Zatim mještanin reče: "Nemojte pucati! Izaći ću na čistinu i povesti malu."
Izašao je desetak metara ispred naših rovova sa malenom, koju je držao za ruku.
Ni muha se ne čuje.
Sa druge strane pomoli se otac, trčeći prema nama. Kada je stigao do djeteta, uze je u naramak i poče ljubiti i našeg vojnika i reče mu: idem nazad, a vi gledajte dobro.
Vratio se sa kćerkicom do svojih rovova, nestao i za minut izađe sa puškom. Razbi je o prvo drvo i naglas reče: za mene je rat završen. Nama mahnuo i nestao u šumi.
Čuo sam da su Savo i ovaj mještanin poslije rata opet bili najbolji prijatelji.
Trebao bih sada zapisati nešto i nasmijati vas. To mi je slijedeće pitanje u upitniku koje sam dobio od Hardina.
E, ovako. Maglajsko je ratište. Zima nas ubi. Iz plasta vadimo sjeno i umotavamo oko nogu.
Nakon par dana izašlo je sunce. Sjedimo u rovu, nas nekoliko. Mirno je već danima. Linije su blizu i jedan kolega priča sa neprijateljem i onda vidno iznerviran opsova im krsnu slavu. Dok je jedan kolega prilazio nama, metak prohuja pored njega. Bacio se na zemlju i zavikao: "Nisam ti ja psovao! Šta pucaš na mene?!"
Sa druge strane se čuje: "Izvini!"
Prolomio se smijeh na obje strane.
Zatim smo se dogovorili da ne pucamo jedni na druge i tako je bilo do kraja naše smjene.
Eto, da znate da smo i mi, ratnici, znali sami sklapati primirja.
Kad se sve sabere i oduzme, vjerujem da možemo živjeti skupa. Samo se trebamo riješiti nacionalista i kriminalaca, kojima odgovara kad se narod svadi.
Dedić Ferid
SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
POGINULIM POLICAJCIMA - SPECIJALCIMA

O AUTORU
- HARDIN HORION je pseudonim nastao od imenâ liječnika Haruna i Mugdina zahvaljujući čijim operacijama danas imam djecu. Inače, Horion se obično prevodi kao "zemlja", pa vam i moje ime najprije znači „zemljanin“, što svi mi, prije svega, jesmo.
Na ovaj dunjaluk sam došao 27. maja 1971. Do moje devete godine, bilo mi je sve potaman, a onda su se roditelji razveli. Tad sam zaradio i svoj prvi dinar. Ako nisam bio u školi, onda sam prodavao kifle, ili na utakmicama kikiriki, sokove, novine... Sam sebi kupio sam prvi bicikl i trudio se da ne zavisim ni od koga. Odrastao sam kod nane, koju sam volio više i od sebe. U mahali sam uvijek bio miljenik starije raje. Oni su mi, pored novaca i garderobe, poklanjali i ljubav koje nisam imao dovoljno od svojih roditelja. Ta starija raja uglavnom su važili za lopove, iako je najviše njihova zasluga što sam završio srednju školu.
Iako sam znao koliko je rat zlo, činilo mi se prvi put u životu da nekome i nečemu pripadam i da vrijedim. Danas sam ratni vojni invalid u penziji, suprug i otac dvije kćerke. Prebivalište, planeta Zemlja.
Materijalna primanja su mi nedovoljna da platim lijekove i hećime. Danas imam strah od svega, čak i od samoga sebe.


SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
PITALI STE ŠTA SU "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
"Sjećanja bez reda +13" su prijeratna, ratna i posljeratna sjećanja jednog ratnika, policajca- specijalca MUP-a BiH, pretočena u knjigu koja je promovisana po prvi put, pred 300 posjetitelja...
To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda.

BLOG - ZA SVE UZRASTE, OSIM ZA NACIONALISTE!
MOJE MORE
HARIS ABDAGIĆ: ZA TEBE
HARIS ABDAGIĆ: NEK' NEBO SE POMAKNE
NAJBRŽI I NAJEFTINIJI INTERNET NAČIN DA DOĐETE DO KNJIGE
Radiobihgr
OMILJENI BLOGGER
oxford
KNJIGA GOSTIJU]
Upišite se u knjigu gostiju
*********
ONLINE
*********
web counter




MOLBA ČITAOCIMA BLOGA "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
-Nemojte donositi zaključke poslije jedne pročitane rečenice ili pasusa. Pročitajte kompletnu priču ili cijeli blog od početka. Onda vam je, od moje malenkosti, halal svako mišljenje.
Znam da će biti i zamjerki, jer takav smo mi narod, samo bi da se raspravljamo. Šta će "Kudo" kuditi na blogu, nekako mi je svejedno, ali dobronamjernu kritiku poštujem.



BROJAČ POSJETA
109998

Powered by Blogger.ba

Dizajn napravila - Nermina.