19.02.2009.

SABLASNA KOTA

 
Od početka rata smo bili zajedno kod Vikare.
Danas se bori da, kao civil, ovaj dunjaluk učini boljim mjestom življenja za nas i naše potomke.
Kada sam mu rekao da napiše priču, on reče: "Hoću, ali mi nemoj ime spominjati."
Razgovor se otegao i zaključak bi: Sigurno je da se mi ratnici ne trebamo stidjeti zbog toga što smo ratovali, mada bi to ovi naši moćnici željeli. Ratnike i njegove boli treba zaboraviti i sutra ih osuditi samo zbog toga što su uzeli pušku u ruke.
E, ne može, gospodo. Mi smo se probudili i kažemo: da, mi smo pucali i toga se ne stidimo.
Nećete nas više iskorištavati kad vam zatrebaju glasovi pred izbore.
Nećete nam više bacati prašinu u oči i činiti sve, da se osjećamo bijedno, sami sa svojim bolima i ranama.
Kako smo se uspjeli odbraniti u prošlom ratu, tako ćemo uspjeti i izboriti se za svoja prava u miru.
Ništa nam drugo ne preostaje nego da se nastavimo boriti protiv onih koji šire mržnju.
Mi smo svoja imena rekli bez straha.
Ne dao Bog ponovnog rata, prvi ćemo se naći, zajedno sa svojim porodicama, na listi za smaknuća.
Zato ti, svjetski probisvijetu koji gledaš samo svoje dobro, znaj da nam je naša porodica preča od tebe. Molite se zajedno sa nama da rata ne bude, jer mi ćemo prvo vama na vrata pokucati.
 
SABLASNA KOTA
 
Prije nego li počnem odgovarati na pitanja, želim iskoristiti svoje pravo. To je autorova poruka nama kolegama da možemo pisati šta želimo i da naše priče neće biti cenzurisane.
E, onda da znate, autor ove knjige ima svoje ime.
Moj ratni i poratni drug se zove ..... ............ i ja želim da se to zna.
Kojeg ratnoga zla da se prisjetim, kad ih ima mnogo? Možda onog kada nisam ni vidio neprijateljskog vojnika, niti sam metka opalio kako treba. Da, o tome ću pisati.
Godina 1994, topao ljetni dan.
Sjedimo u bazi i slušamo teške detonacije koje dolaze iz daljine, skoro pa u rafalnim nizovima. Radio stanica je pored nas i svako malo se čuju kolege, "Prenjevi", kako se međusobno koordiniraju i dogovaraju s koje strane, kojim putem i dokle. Naravno, šifrovano. U toku je jedan od najtežih napada neprijateljskih snaga, usmjeren na brdo Žuč na sjeverozapadnoj strani grada, a cilj im je povratiti nedavno izgubljene položaje i kote sa kojih su dvije godine bjesomučno rešetali grad Sarajevo.
Trenutno je oko podneva, a nizovi detonacija se čuju već nekih dva sata. Očito se vode teške borbe.
Otpor im pružaju kolege iz naše šeste čete. Znamo da je s njima i nekoliko ljudi iz prve čete, ali ne znamo detalje.
U tom trenutku nas peterica dobili smo poziv da se spremimo.
Naredba: idete na Žuć, u IKM-u vas čeka veza, naš čovjek iz jedinice, koji će vas odvesti do kote 850. Zadatak vam je zaustaviti njihove oklope i živu silu u slučaju da krenu na tu stranu. Kada ćete dobiti smjenu,ne zna se.
I to je bilo to.
Brzo smo se spakovali.
Izgledamo, najblaže rečeno, interesantno. Natovareni smo kao kvalitetne mazge, svi imamo dupli borbeni komplet sa sobom, a to u prevodu znači: bar po 300 metaka, 5-6 kašikara, 3-4 tromblona, po jednu zolju, poneko suzavac, pištolj i bar jedan nož.
Imali smo jednog protivoklopnjaka koji je nosio OSA-u i jednog snajperistu, ništa manje natovarenog od ostalih, a njegova uloga je bila da u pravom momentu "pokrije" OSA-ino djelovanje i da ukine što je moguće više neprijateljske pješadije.
Njegov zadatak je bio i da eliminira eventualne pamiste na tenkovima i transporterima i, uopće, sve što je mogao vidjeti da dolazi s njihove strane i kreće se prema nama. Ali, nije to bio ni tako lak posao, jer znalo se da oni tamo često koriste naše ljude kao živi štit, a na snajperisti je bilo da prepozna to i odluči da li da djeluje ili ne.
Nažalost, mnogi naši, koji su im služili kao živi štit poginuli su na taj način.
Stižemo na brdo Žuć oko 13:00 sati.
Dočekuje nas Meha, jedan od komandira iz prve čete i nakon kratkih konsultacija ulazimo u IKM da potražimo vodiča.
Vodič je već tu, momak iz neke armijske jedinice, i nakon nekih 5-6 minuta krećemo sa njim u pravcu kote. Kasnije ćemo saznati da smo imali nevjerovatnu sreću, što smo tako brzo otišli iz IKM-a jer je ta kuća, koja se nalazila na, kako se mislilo, zaštićenoj strani brda, nakon nekih pola sata doživjela direktni pogodak projektilom iz haubice. Pogodak je bio direktno u sobu iz koje se vodila akcija i 5-6 oficira je tada na licu mjesta poginulo.
Mi smo se u tom momentu penjali prema zadatoj koti, a ni to penjanje nije bilo nimalo lagano.
Nalazili smo se na čistini na kojoj nije bilo nijednog jedinog zaklona, nijednog drveta, bukvalno ničega. Bili smo kao glineni golubovi neprijateljskim tenkovima koji su se nalazili iza nas.
A nije da nisu pucali...
Nije falilo ni minobacačkih granata koje su padala sve bliže nama, a svako novo zalijeganje na tratinu i dizanje je bilo sve teže i teže.
Nakon nekih 45 minuta hodanja, trčanja, zalijeganja, dizanja, čučanja i psovanja dolazimo konačno do kote 850. Sablasno...
Ona je skoro najviša na cijelom brdu i sa nje je pogled na cijeli grad bio najbolji. Zato smo znali da nas je dopao nimalo naivan i lak zadatak. Vodič se zaustavio. Čučnuli smo i odmah se rasporedili u krug kako bismo pokrili cijelu vidljivu okolinu. Tada upitah vodiča: gdje su naši?
I danas se sjećam svake riječi koju je u tom momentu rekao taj momak: mislim da sada ovdje nema nikoga.
Nakon ovih riječi vodič ode nizbrdo, nazad odakle smo i došli. Ispratili smo ga tupim pogledima.
Bili smo nervozni i ljuti novonastalom situacijom, u tolikoj mjeri da smo psovali i vodiču. Nalazili smo se na potpuno nepoznatom terenu. Nismo znali, ni gdje su naši, a kamoli njihovi rovovi, niti ima li ih uopšte. Pomoć nismo mogli očekivati ni od koga. Kao i obično, u Generalštabu su mislili da smo mi, specijalci, svemogući. Nas šest trebamo sačuvati čitavu kotu, čitavo prokleto brdo?!
Brzo se dogovaramo šta ćemo i odlučujemo da Meha i ja sa svojim jurišnim, snajperskim puškama krenemo izviditi okolinu. Ostala četvorica će ostati gdje jesu, napraviti kružnu odbranu i čekati da ih pozovemo ili se vratimo.
I krenuli smo... polako, pogeti, sa puškama na ramenu i konstantno nišaneći ispred sebe. Kretali smo se u klasičnoj formaciji namijenjenoj čišćenju terena, a to je značilo: kretanje jednog naprijed, dok ga drugi pokriva, polako, bez trčanja, nekih 10-15 metara, pa onda ide onaj drugi i tako redom, dok se ne dodje do nečega, objekta ili bilo čega što treba osvojiti.
U takvoj napetosti i cik-cak kretanju, prošlo je skoro dobrih pola sata, a onda smo u jednom momentu vidjeli kako ravni teren nestaje ispred nas i spušta se negdje dole.
Puzeći smo se došunjali do te ivice, udaljeni bočno jedan od drugoga nekih 10 metara i donekle nam je laknulo kada smo vidjeli da se radi o praznoj ogromnoj jami. To je, po onome što se vidjelo, bio položaj neprijateljskog VBR-a koji je nekad sipao svoj tovar po gradu...
Konačno smo se uspjeli orjentirati i ocijeniti gdje se tačno nalazimo.
Dogovorili smo se i odlučili da on ostane tu i drži taj pravac, a da se ja trkom vratim po ostalu četvoricu i dovedem ih ovdje. Namjerno nismo htjeli koristiti radio stanice, jer smo sumnjali da nas slušaju i da možda imaju i lokatore kojima bi nas mogli otkriti. Bilo je jasno da misle da ovdje nema nikoga, i zato tu više nisu ni pucali. Ali, to je opet značilo da slijedi pješadijski napad upravo na ovu kotu. Morali smo biti vrlo brzi kako bismo se uspjeli dobro rasporediti i pokriti što više terana ispod nas.
Otrčao sam istim putem kojim sam i došao, jer sam znao da nema mina. Put kojim sam maloprije išao skoro pola sata, sada sam preletio za 5 minuta i zajedno sa ostalima, vratio se u jamu.
U međuvremenu, Meha je izvidio bližu okolinu jame i pronašao tranše. Nakon uskakanja u rov shvatili smo da se ne možemo nikako uspraviti, jer je grudobran bio do visine stomaka, a ni čučnuti ili kleknuti u položaj za pucanje, jer je toliko bio uzak da je to bilo nemoguće. Katastrofa!
Razvukli smo se po tranšeu i počeli kopati noževima, kako bi bar malo proširili mjesto na kojem smo stajali.
Tada je počelo...
Očito smo viđeni i vatra je odjednom počela stizati i nama. U početku slabo, samo par tenkovskih i granata iz BST-a, ali nakon pola sata su počele stizati i haubice i to sada već u pravoj kanonadi. Granate nas razvaljuju. Detonacije haubičkih 205-ica u dva-tri navrata izbacuju nas iz tranšea na livadu. Trajalo je sve to nekih 2-3 sata, možda i duže.
Tada nam, sa naše desne strane, u tranše uskočiše neki momci. Nismo znali ni ko su, ni odakle su došli, pa je prva reakcija bila: uzeti ih na nišan, za svaki slučaj.
Jedan od njih nas je vidio i krenu prema nama, ali onda je valjda shvatio da nišanimo u njega i odmah je digao ruke i pokazao rukav i amblem Armije BiH. Odahnuli smo, skoro naglas. Došlo ih je desetak, bili su svježi i odmorni, pa smo se dogovorili da oni preuzmu tranše, a da se mi malo odmorimo od detonacija te da samo jedan naš ostane s njima i pozove nas ako zatrebamo.
Otišli smo u jamu, jer nam je bilo potrebno da bar na minut, na samo jedan minut osjetimo tišinu. A jama je to, koliko-toliko, nudila.
Sjeo sam, skvrčen, jer prostora za ležanje nije bilo, zapalio cigaretu, stavio glavu među koljena i rukama začepio uši. Zamislite sirenu lokomotive koja vam trubi direktno u uho, takav sam ja osjećaj imao kada zaklopih uši. Brže-bolje maknuh ruke! Bilo je gore sjediti u tišini nego na 3-4 metra od detonacija. Nevjerovatno, ali tako sam se osjećao.
Pao je mrak. Sa mrakom je došla i tišina. Artiljerija je stala. U tim momentima je sve izgledalo nestvarno. Kao da smo na drugoj planeti. Nas šesterica ćemo se vratiti u pravcu iz kojeg smo jutros došli, jer nismo htjeli rizikovati eventualni diverzantski upad sa te strane. Rasporedili smo se i okitili granjem kako nam se konture tijela ne bi mogle razaznati na slaboj mjesečini.
Čekamo ili napad ili smjenu, ali nismo znali da li će ikada bilo šta od toga biti...
Negdje oko 23:00 sata smo iza leđa začuli tiho dozivanje, ali par minuta nismo uspijevali razaznati šta nam se govori. A onda se govornik vjerovatno malo primakao i sam napet i oprezan do maksimale, jer nije znao ko je ispred njega. Uspjeli smo razaznati unaprijed dogovorenu lozinku. To je bila smjena za sve nas na toj sprženoj koti 850. Objasnili smo borcima iz Armije, gdje, šta i koji dio da nastave čuvati. Onda smo se uputili prema IKM-u koji više nije postojao, mada mi to u tom trenutku nismo znali.
Nismo tada znali ni kakva je sudbina zadesila 16 naših drugova iz 6. čete... Tragična, da tragičnija nije mogla biti. Naš tenk, u jednom momentu je napravio krivi potez i cijelom dužinom jedne gusjenice upao u naš tranše. Na taj način ne samo da je igubio oslonac na gusjenicama i postao faktički nepokretan, nego je automatski blokirao izlaz našim momcima iz 6-e čete.
Vrlo brzo je i tenk pogođen i to je konačno zapečatilo njihovu sudbinu. Pokušavali su prokopati tunel ispod tenka, noževima, puškama, svime što su imali. Neprijatelj je uspio pronaći položaj sa kojeg su mogli pokriti taj dio oko tenka i sve su ih jednostavno pokosili sijačima i snajperima.
Ne sjećam se tačno koliko je ukupno taj dan bilo poginulih na našoj strani, ali gubici nisu bili mali. Ne znam ni kako su prošli oni tamo. Ali znam da je dan kasnije Ratko Mladić javno, na TV-u, psovao svoju vojsku, jer su taj dan ispalili 10 vagona granata na Žuć, a nisu ga uspjeli osvojiti.
Kažu, radilo se o 10 hiljada granata.
Znam da je na kotu 850 zasigurno palo par stotina i da sam sa sebe stresao skoro 3 kg zemlje kada sam se skinuo...
Sjećam se jednog smiješnog momenta sa te kote 850. Jedna haubička 205-ica je pogodila vrh jame, svega 7-8 m udaljen od nas. I sada se, dok ovo pišem, smijem našem Medžiku, koji je u tada sjedio na ulazu. Na glavi je imao nekakav tamni kačket i nekakve plastične sunčane naočale koje je izvukao ko zna odakle. Detonacija ga je dopola ubacila u jamu, a noge su mu ostale vani, cvikeri su mu stajali ukoso preko lica, kačket okrenut naopačke, a cigareta koja mu je bila u ustima je i dalje visila tu, ali prepolovljena napola i još uvijek zapaljena! I povrh svega, u takvom položaju, sav zasut zemljom i prašinom, iz usta mu izlazi komentar: AUH!... Sve vam j...m haubičko!
Niko nije bio ni ogreban, srećom. Nismo se mogli prestati smijati narednih 10 minuta
Vjerovatno smo radi ovakvih momenata i takvog duha ostali koliko-toliko normalni i danas.
Čudim se kako tada nijednom od nas niti jedan unutrašnji organ nije pukao od te siline udara koje smo primali?!
Dobro se sjećam treskanja cijelog tijela i naredna 2-3 dana nakon toga... Cijelo tijelo mi je bridilo i vibriralo. Od tada, imam oštećenje srednjeg uha.
U ušima mi i sada zvoni, 14 godina poslije i 24 sata dnevno.
Ne žalim se, jer su mnogi ostali bez ušiju, očiju, ruku, nogu...
Neki nisu imali čak ni takvu "sreću".
 
 
ć
SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
POGINULIM POLICAJCIMA - SPECIJALCIMA

O AUTORU
- HARDIN HORION je pseudonim nastao od imenâ liječnika Haruna i Mugdina zahvaljujući čijim operacijama danas imam djecu. Inače, Horion se obično prevodi kao "zemlja", pa vam i moje ime najprije znači „zemljanin“, što svi mi, prije svega, jesmo.
Na ovaj dunjaluk sam došao 27. maja 1971. Do moje devete godine, bilo mi je sve potaman, a onda su se roditelji razveli. Tad sam zaradio i svoj prvi dinar. Ako nisam bio u školi, onda sam prodavao kifle, ili na utakmicama kikiriki, sokove, novine... Sam sebi kupio sam prvi bicikl i trudio se da ne zavisim ni od koga. Odrastao sam kod nane, koju sam volio više i od sebe. U mahali sam uvijek bio miljenik starije raje. Oni su mi, pored novaca i garderobe, poklanjali i ljubav koje nisam imao dovoljno od svojih roditelja. Ta starija raja uglavnom su važili za lopove, iako je najviše njihova zasluga što sam završio srednju školu.
Iako sam znao koliko je rat zlo, činilo mi se prvi put u životu da nekome i nečemu pripadam i da vrijedim. Danas sam ratni vojni invalid u penziji, suprug i otac dvije kćerke. Prebivalište, planeta Zemlja.
Materijalna primanja su mi nedovoljna da platim lijekove i hećime. Danas imam strah od svega, čak i od samoga sebe.


SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
PITALI STE ŠTA SU "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
"Sjećanja bez reda +13" su prijeratna, ratna i posljeratna sjećanja jednog ratnika, policajca- specijalca MUP-a BiH, pretočena u knjigu koja je promovisana po prvi put, pred 300 posjetitelja...
To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda.

BLOG - ZA SVE UZRASTE, OSIM ZA NACIONALISTE!
MOJE MORE
HARIS ABDAGIĆ: ZA TEBE
HARIS ABDAGIĆ: NEK' NEBO SE POMAKNE
NAJBRŽI I NAJEFTINIJI INTERNET NAČIN DA DOĐETE DO KNJIGE
Radiobihgr
OMILJENI BLOGGER
oxford
KNJIGA GOSTIJU]
Upišite se u knjigu gostiju
*********
ONLINE
*********
web counter




MOLBA ČITAOCIMA BLOGA "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
-Nemojte donositi zaključke poslije jedne pročitane rečenice ili pasusa. Pročitajte kompletnu priču ili cijeli blog od početka. Onda vam je, od moje malenkosti, halal svako mišljenje.
Znam da će biti i zamjerki, jer takav smo mi narod, samo bi da se raspravljamo. Šta će "Kudo" kuditi na blogu, nekako mi je svejedno, ali dobronamjernu kritiku poštujem.



BROJAČ POSJETA
108284

Powered by Blogger.ba

Dizajn napravila - Nermina.