13.02.2009.

OPRAVE PUCAJU - Mijatović Davor - Dado

Mijatović Davor - Dado
 
Aferim, druže, reče mi drug ratni i poslijeratni kada je pročitao radnu verziju "Sjećanja bez reda".
 Puna mi usta kada kažem "Dadura", bivši pripadnik specijalne policije CSB-a Zenica.
Dadin najbolji ratni prijatelj je naš kolega Miroslav Ivetić- Tica.
Nije ni čudo, jer zaista je momak vrijedan pomena, danas negdje vani i čovjek kojeg sam zaista poželio vidjeti.
Imao sam i ja doživljaja sa njim, često ih se prisjetim, i ako ikako budem mogao poslat ću mu upitnik da i on šta zapiše za drugu knjigu.
  
OPRAVE PUCAJU
Dade mi Šibicar ovaj upitnik u pogrešno jutro. Mahmurno jutro. Znate ona jutra kad se sve svodi na "Hej, đe si" i "Vidimo se". Ali eto, kako u životu nikad nije onako kako si naumio, već kako je On zapisao, ostaje ti samo da šutiš i plivaš.
Baš k'o i u ratu.
Samo što tamo pucaju "oprave".
Čuj, tamo!!!?
To tamo je bilo i ovdje i ostavilo trag, a bojim se i sjeme, ono isto što smo ga 50 godina uspješno odbijali i tjerali s naših vrata. Al' da ne pametujem. Imam par pitanja postavljenih, pa eto da odgovorim.
Pita "Šibicar" (tepam autoru) kako se osjećam poslije rata.
Tužno, Šibicaru moj, tužno. Sve je u toj jednoj riječi, samo je treba čuti. Pa vidi bolan Šibicaru, šta mi rade od domovine.
Nigdje me nema.
Ništa u meni.
Nigdje ne pripadam.
Ni himnu ne mogu zapjevati, pa kad čujem onu staru, u "Jugi" napravljenu, neka me nostalgija uhvati, pa sav nekakav zadrhtim, ali znaš već kako je to i koje je to doba bilo. RAT je tada bio samo imenica, pa i na TV-u ga je malo bilo.
RAT!!!
Dodaš slovo i bude brat. Samo što u ratu ni brat nije što bi trebao da bude. Ma nije RAT ni za životinje, a kamoli za ljude.
Sjetim se i previše često... Pogleda.
Jest, Šibicaru, pogleda.
To je ono što sanjam i to nikada ne mogu zaboraviti. Da je bogdom mozak ljudski k’o i sve normalne aparature, pa da memorišeš šta hoćeš, a šta nećeš, da izbrišeš. Pogled zarobljena čovjeka, i onaj strah u očima, i trag onog pitanja; šta ću ja ovdje, šta mi je ovo sve uopće trebalo, za koga, jadna moja djeca, žena i mati!!! Uzgred rečeno, sebe sam to pitao skoro svako jutro.
Sjetim se i pogleda djevojčice kad smo joj donijeli mrtvog oca, i očiju njegovog brata. Toliku bol nisam nikad vidio, fizički sam je osjetio i osjetim je i dan-danas.
Sanjam i pogled mog sina kad mu donesem paštetu ili nekad čokoladu iz onog lanč paketa.
Radost koja boli.
 I pogleda mog jarana, kad sam pomeo sa ceste puknutu vreću brašna, prosijao kroz sito i donio mu 5 kg, a oni napravili pogaču, pa sve škripi u ustima od prašine i kojeg zalutalog kamenčića, ali hrana je to!!! Pogled, Šibicaru moj, i mene zdrobi, jedva da mogu i da sviram. Kad se natjeram, onda sviram da njega uspavam.
Evo da ti i nešto veselo kažem.
Tica, moj drug, jaro, pajdo, brat, RAT, nemoj srat’!!!
Sjećaš se našeg druga?
On ti je na teren vazda nosio pancir i šljem. To ti je još dodatnih 15 kg na sebi. Puni snage od one riže, leće, tikvenjače, jedva i hodaš. Šta se i jelo u taj vakat, stid me krmetu u oči pogledati. E sad zamisli proplanak u jedno proljetno jutro, izmaglica lagana, sunce tek provirilo, nas dvojica trebamo preći preko livade do šume. Znamo da hajvan odnekle puca po proplanku, al' eto kontamo da spava, il' jede, il' nek radi šta hoće, samo da ne puca. Ja sam prvi pretrčao i zavalio se u nekakav jarak i gledam njega. I moja legenda do pola trči, a iz njega se puši k’o iz lokomotive. Kapa znoj niz nos, lije ispod onog šljema, a onaj hajvan ga primijetio. Gdje neće, hej, iz njega dimni signali izlaze.
Hajvan ga poče gađati. Ali, daleko je i neprecizan je, il' je Leo Martin pa ima đozle k'o vrata od veš mašine, uglavnom, sve oko Tice. A on leg'o na po livade, raširio ruke i noge i dere se:
Ubij me, jebem te ćorava, vidiš da se patim!!!
Ovaj gađa, a ja ne mogu ni uzvratit od smijeha, valjam se u onom jarku, a moj Tica ustade i k'o maneken se prošeta i čitav dođe do mene.
Valjda se i onaj zakocenio pa prestao i on šicati, uglavnom, od tog dana pancir je ostajao u spavaoni.
Sjetih se kad smo otišli obaviti veliku nuždu. Vidio nas čovjek i onako, iz zeze, opalio jednu iz tenka, da se razonodi. I imo je šta vidjet.
Valja, bolan, trčat uzbrdo spuštenih hlača, i to jedno 300 m. Mo'š zamisliti, dvije bubamare u uniformi.
P.S. Šibicaru, hvala što si me natjerao da progovorim.
Mijatović Davor - Dado
SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
POGINULIM POLICAJCIMA - SPECIJALCIMA

O AUTORU
- HARDIN HORION je pseudonim nastao od imenâ liječnika Haruna i Mugdina zahvaljujući čijim operacijama danas imam djecu. Inače, Horion se obično prevodi kao "zemlja", pa vam i moje ime najprije znači „zemljanin“, što svi mi, prije svega, jesmo.
Na ovaj dunjaluk sam došao 27. maja 1971. Do moje devete godine, bilo mi je sve potaman, a onda su se roditelji razveli. Tad sam zaradio i svoj prvi dinar. Ako nisam bio u školi, onda sam prodavao kifle, ili na utakmicama kikiriki, sokove, novine... Sam sebi kupio sam prvi bicikl i trudio se da ne zavisim ni od koga. Odrastao sam kod nane, koju sam volio više i od sebe. U mahali sam uvijek bio miljenik starije raje. Oni su mi, pored novaca i garderobe, poklanjali i ljubav koje nisam imao dovoljno od svojih roditelja. Ta starija raja uglavnom su važili za lopove, iako je najviše njihova zasluga što sam završio srednju školu.
Iako sam znao koliko je rat zlo, činilo mi se prvi put u životu da nekome i nečemu pripadam i da vrijedim. Danas sam ratni vojni invalid u penziji, suprug i otac dvije kćerke. Prebivalište, planeta Zemlja.
Materijalna primanja su mi nedovoljna da platim lijekove i hećime. Danas imam strah od svega, čak i od samoga sebe.


SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
PITALI STE ŠTA SU "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
"Sjećanja bez reda +13" su prijeratna, ratna i posljeratna sjećanja jednog ratnika, policajca- specijalca MUP-a BiH, pretočena u knjigu koja je promovisana po prvi put, pred 300 posjetitelja...
To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda.

BLOG - ZA SVE UZRASTE, OSIM ZA NACIONALISTE!
MOJE MORE
HARIS ABDAGIĆ: ZA TEBE
HARIS ABDAGIĆ: NEK' NEBO SE POMAKNE
NAJBRŽI I NAJEFTINIJI INTERNET NAČIN DA DOĐETE DO KNJIGE
Radiobihgr
OMILJENI BLOGGER
oxford
KNJIGA GOSTIJU]
Upišite se u knjigu gostiju
*********
ONLINE
*********
web counter




MOLBA ČITAOCIMA BLOGA "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
-Nemojte donositi zaključke poslije jedne pročitane rečenice ili pasusa. Pročitajte kompletnu priču ili cijeli blog od početka. Onda vam je, od moje malenkosti, halal svako mišljenje.
Znam da će biti i zamjerki, jer takav smo mi narod, samo bi da se raspravljamo. Šta će "Kudo" kuditi na blogu, nekako mi je svejedno, ali dobronamjernu kritiku poštujem.



BROJAČ POSJETA
106556

Powered by Blogger.ba

Dizajn napravila - Nermina.