10.02.2009.

BOGALJ

BOGALJ
Tako me od milja zovu. A, Boga mi, imaju i razloga.
Kada mi je Horion rekao da želi da i ja popunim upitnik, bilo mi je drago što me svrstao u društvo svih tih dobrih momaka čije će se priče naći u knjizi i koji su u ratu dali veliki doprinos u borbi i očuvanju časti pripadnika svih jedinica pod komandom MUP-a.
Evo, pišem i emocije su u haosu, jer se sjećam tog ratnog zla. Prisjećam se i smiješnih i lijepih događaja iz rata. Najprije ću govoritio ratnom zlu koje ću pamtiti cijelog života, a lijepe stvari ću ostaviti za kraj sa porukom za sve normalne ljude.
Bio je 20. septembar '93.godine Kraj pravog ljetnog sunčanog dana. Spremali smo diverziju na Barića gaju kod Viteza. Izabrani su momci koji će ići u diverziju zajedno sa 7. muslimanskom brigadom. Ja nisam bio u toj grupi. Ostao sam u rezervi, tačnije kao ispomoć, jer direktno u akciju nisu mogla biti uključena dva člana iz jedne familije. Deset momaka iz moje jedinice zajedno sa deset pripadnika 7. MB. Nakon što smo im poželjeli svu sreću ovog svijeta, krenuli su ka neprijateljskim položajima. I mi iz rezerve smo zauzeli položaj. Razmišljam o tome, ko se neće vratiti iz akcije. Gledam leđa rođaka i prijatelja dok odlaze od nas, a približavaju se njima. Nema tih riječi kojima bi se mogli opisati i napisati svi ti osjećaji koji su se smjenjivali u tom trenutku. Desetak momaka iz 7. MB koji su bili u rezervi, dobili su naredbu da se i oni približe neprijatelju i da sa distance ispale tromblone kao podršku borcima koji su već bili pod neprijateljskim rovovima. Međutim, prije nego su ispalili tromblone, bili su otkriveni. Nastaje haos. Ne znamo šta se dešava, a samo su pedesetak metara udaljeni od nas. Jedan od njihovih se vraća i govori da su ostali pokošeni sijačem smrti.
Pirne, ja i ostali krećemo u izvlačenje tih momaka. Kada smo došli do njih, imali smo šta i vidjeti. Kosa nam se digla na glavi. Gotovo svi su ležali na zemlji, ječe i zapomagaju. Ne znamo odakle da krenemo, koga prvog da izvlačimo, a moramo brzo reagovati. Neprijatelj je čuo to zapomaganje i jeku i znao je da je pogodio. Pucali su još jačim intezitetom. Uzimamo najbližeg ranjenika, previjamo ga i stavljamo na nosila. Ostali i dalje mole da se vratimo i po njih. Mučno je slušati te jauke, krike i molitve, a ne moći pomoći svima u isto vrijeme. Najviše se sjećam straha i krvi. Od kiše metaka ne možemo se ispraviti pa puzimo i nosimo nosila. Nestaje nam zavoja. Uspjeli smo izvući svu šestoricu do saniteta uz Božiju pomoć. Nas ništa ne pogodi. Pirne i ja vraćamo se na naš položaj, umorni i krvavi. Oni naši ispod neprijateljske linije, još su bili dolje, neotkriveni i znamo da se nisu smjeli ni pomjeriti. Vadim cigaretu da zapalim, Ronhil, čitava kutija. I taman kada sam htio zapaliti, jedan iz one grupe koja je nastradala reče: Dolje je ostao još jedan naš. Pitam ga, da li je živ, a on reče da ne zna. Rekoh Pirnetu: Idemo izvlačiti i njega! Zovem i tog momka da ide sa nama, ali on reče da se više dole ne vraća. I Pirne govori: Stani, Amire, sekundu, samo da predahnemo, ali ja, misleći na onog momka koji je još dolje, uzeh nosila i rekoh Pirnetu: Idemo, odmah! Mislio sam da idem spašavati njega, a ustvari sam išao, kako kažu stari, po svoju nafaku. Nas dvojica se spušamo, puzimo prema mjestu sa kojeg smo prije par minuta izvukli ranjene.
Na tom mjestu nije bilo više nikoga.
Puzimo još dalje i onda smo ugledali nepomično tijelo, nekoliko metara od nas. Ostavio sam pušku i nastavljam prema tijelu. Kada sam dopuzao do tog borca, zovem ga tiho, mrdam za nogu, ali on ne odgovara. Možda nije mrtav, možda je samo izgubio svijest. Pogledao sam prema liniji, neprijatelj nas vidi, tu smo mu kao na dlanu. Pipam puls i shvatam da je momak po kojeg sam došao mrtav.
Ipak ga želim izvući.
Hvatam ga za noge.
To je bilo sve što sam stigao uraditi prije pakla koji je nastao.
Bestrzajni top pogađa na pola metra od mene. U isti momenat pogađa me i sijač smrti tako da sam vidio kada su mi odbijena tri prsta lijeve ruke. Diže me i detonacija, koja me bacila neposredno pored momka i sad ležimo jedan pored drugoga. On je bio mrtav, a ja nisam osjećao noge. Mislio sam da su mi obje odbijene. Vidio sam da mi je i desna ruka slomljena u laktu, kosti su virile. U glavi mi je zujalo kao u košnici, dim me je grizao za nos, zemlja mi je zasula glavu, tako da sam jedva išta i vidio na oči.
Zovem Pirneta.
Samo tišina.
Opet ga zovem, ali uzalud.
Nemam snage ni da se okrenem da vidim šta je s njim, da li je živ. Želim se ubiti bombom, ali sam tako kvalitetno bio "rasklopljen" da ni za to nisam imao snage. Onda ponovo počinje pucanje, a ja još jednom zovnu:
Pirne!
Ne mogu vam opisati kakav sam imao osjećaj kad mi odgovori: Šta je, Cigane? Onda ga upitah, da li je ranjen. Reče mi da nije, a zatim ga upitah ima li pušku. Odgovori: Imam. Što pitaš? Ubij me, brate, i bježi iz ovog pakla!, na šta mi je odgovorio: Kako da te ubijem, Cigane? Tada mi je to pitanje ličilo na zbilju, jer sam zaista želio da me ubije. Danas sam siguran da se pokušao samo šaliti u svom tom belaju te mu rekoh:
Prebaci na rafalno i gađaj me u glavu!
On je onda ustao i vukao me do puta gdje smo, koliko toliko, bili sigurni. Stiglo je još par mojih kolega sa rezarvnih položaja. Stegli su mi lijevu nogu ispod koljena i svaki je, čini mi se, previjao neki dio tijela. Danas im u šali kažem da mi nisu nikakvi prijatelji, jer su mi amputirali nogu, taman tamo gdje su je stegli.
Izvukli su me do saniteta gdje nije bilo ambulantnih kola, jer su odvezli ranjenike koje smo mi izvukli ranije. Stavljaju me na konjska kola, koja će me odvesti do sela Vrhovina, gdje ima još jedan ljekar. Konjska kola treskaju. Više ne osjećam nijedan dio tijela. Molio sam čovjeka, koji me vozio na konjskim kolima da me ubije. On reče:
Ne mogu te ja, sine, ubiti, a onda zaplaka.
Molio sam samo da mi otkoči moju pušku, koja je bila uza me, da prebaci na rafalno i da mi je stavi samo pod lijevu ruku, tako da mi obarač dođe na palac lijeve ruke koji je jedini ostao čitav. Ali, on samo nastavlja da plače.
Stigli smo u to selo. Doktor i sestra me previjaju, uključuju infuziju i čujem ga kako govori:
Ovaj neće živ stići do bolnice.
Onda opet peh, nema bolničkih kola te me stavljaju u neki golf. Ni sam ne znam kako su stavili nosila u auto. Pored vozača tu je i jedan momak iz moje grupe, koji drži infuziju, i jedna djevojka iz jedinice, koja me bodri i hrabri da ne izgubim svijest. I sam sam bio svjestan da sam izgubio dosta krvi i znao sam, ako izgubim svijest, to će biti kraj koji sam u tom momentu želio.
U bolnici nisam dao da me skinu sa nosila, jer sam mislio da ću se sav raspasti. Razmišljam, koliko ću dugo čekati da me uvezu u operacionu salu, jer vidio sam puno ranjenika. Veoma brzom intervencijom bolničkog osoblja i ljekara sa urgentne medicine, nađoh se u operacionoj sali. Rekli su mi da sam ja u najkritičnijem stanju i tada je počela prava borba. Dok su se doktori borili za moj život, budim im se na stolu. Govore mi da imam toliko jako srce i da mi organizam odbacuje anesteziju.
Kada sam se probudio poslije operacije, jedva sam gledao. Ne znam gdje se nalazim. Pokušavam se pomaći, ali ne mogu. Mislio sam da sam umro i da napokon negdje visim. Čuo sam glas pacijenta koji je ležao do mene. Govori:
Evo, ovaj se budi!
Pokušavam otvoriti oči. Kao kroz maglu, ugledao sam svu ekipu doktora iz sale. Ugledao sam i svoju djevojku koja je najzaslužnija za moj oporavak. Devet mjeseci moga boravka u bolnici, ona je provela pored moga kreveta. Dolazili su prijatelji, familija, kolege i komšije. Neki su gledali u mene i plakali, drugi samo mahali glavom, a neki su govorili da izgledam dobro, a većina ih je padala u nesvijest kada bi me ugledali. Poslije deset dana borbe za život, patnje i bolova koji su bili užasni i zbog gangrene, amputirali su mi lijevu nogu ispod koljena. Tek tada su bolovi uminuli i progledao sam na svoje oči.
Hvala Bogu, sve je krenulo nabolje, i oporavak, i rehabilitacija. Doktori su govorili da, možda, nikada neću prohodati. Lijeva noga i tri prsta lijeve ruke su mi amputirani. Desni lakat polomljen i smrskan kao i desno koljeno i desna butina. Ako budem mogao u kolica, puna šaka brade.
Nakon deset mjeseci velike upornosti i pomoći moje djevojke, Oksane, uspio sam prohodati i to bez štaka.
Hvala Bogu, i danas hodam.
Poslije rehabilitacije oženio sam Oksanu i dobio kćerku. Nažalost, razveo sam se ubrzo. Danas živim penzionerski. "Klepim" neki posao gdjegod mogu, ali samo, ako je pjevanje u pitanju.
Kome je danas do pjesme? 
Sjećam se jednog smiješnog događaja iz rata. Ja inače volim da se smijem, da se zezam na svoj ili tuđi račun. Vjerujte, to me hrani i održava. Na jednom ratištu kod Fojnice, došli smo da preuzmemo liniju. Od prethone smjene upozoreni smo da je neprijatelj, par dana prije, došao iz pravca jedne jabuke, divljake na rubu jedne šume i ubio dva ratnika koja su bila u najisturenijem rovu. Poslije par dana vratili smo se u bazu i razmjenjivali utiske sa tog terena. "Brzi", koji je bio na tom rovu, kaže:
Jebem ti i teren i jabuku, divljaku, skoro su mi oči ispale gledajući u nju. Sanjat ću je dok sam živ.
Svi smo se za stomak hvatali od smijeha. Rekoh mu tad:
Moj Brzi, treba prvo preživjeti da bi mogao sanjati.
Hvala Bogu, on je i danas živ i kadgod se sretnemo spomenemo te gluposti, koje ćemo pamtiti čitav život.
Paša moj, kako ti imaš običaj reći, nadam se da će ovo moje zlo, zapisano ovako, na ovaj način, prepasti one koji misle da je fino biti vojnik...
Poruka svim RVI i onima koji to nisu je da ne gube nadu, volju i nek' nastave raditi ono što najbolje znaju, a to je, boriti se, jer današnja borba za život je teža od svih akcija i diverzija. Zato, glavu gore i ne gledajte iza sebe, jer budućnost je ono što treba da nas zanima.
Halilović Amir
SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
POGINULIM POLICAJCIMA - SPECIJALCIMA

O AUTORU
- HARDIN HORION je pseudonim nastao od imenâ liječnika Haruna i Mugdina zahvaljujući čijim operacijama danas imam djecu. Inače, Horion se obično prevodi kao "zemlja", pa vam i moje ime najprije znači „zemljanin“, što svi mi, prije svega, jesmo.
Na ovaj dunjaluk sam došao 27. maja 1971. Do moje devete godine, bilo mi je sve potaman, a onda su se roditelji razveli. Tad sam zaradio i svoj prvi dinar. Ako nisam bio u školi, onda sam prodavao kifle, ili na utakmicama kikiriki, sokove, novine... Sam sebi kupio sam prvi bicikl i trudio se da ne zavisim ni od koga. Odrastao sam kod nane, koju sam volio više i od sebe. U mahali sam uvijek bio miljenik starije raje. Oni su mi, pored novaca i garderobe, poklanjali i ljubav koje nisam imao dovoljno od svojih roditelja. Ta starija raja uglavnom su važili za lopove, iako je najviše njihova zasluga što sam završio srednju školu.
Iako sam znao koliko je rat zlo, činilo mi se prvi put u životu da nekome i nečemu pripadam i da vrijedim. Danas sam ratni vojni invalid u penziji, suprug i otac dvije kćerke. Prebivalište, planeta Zemlja.
Materijalna primanja su mi nedovoljna da platim lijekove i hećime. Danas imam strah od svega, čak i od samoga sebe.


SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
PITALI STE ŠTA SU "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
"Sjećanja bez reda +13" su prijeratna, ratna i posljeratna sjećanja jednog ratnika, policajca- specijalca MUP-a BiH, pretočena u knjigu koja je promovisana po prvi put, pred 300 posjetitelja...
To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda.

BLOG - ZA SVE UZRASTE, OSIM ZA NACIONALISTE!
MOJE MORE
HARIS ABDAGIĆ: ZA TEBE
HARIS ABDAGIĆ: NEK' NEBO SE POMAKNE
NAJBRŽI I NAJEFTINIJI INTERNET NAČIN DA DOĐETE DO KNJIGE
Radiobihgr
OMILJENI BLOGGER
oxford
KNJIGA GOSTIJU]
Upišite se u knjigu gostiju
*********
ONLINE
*********
web counter




MOLBA ČITAOCIMA BLOGA "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
-Nemojte donositi zaključke poslije jedne pročitane rečenice ili pasusa. Pročitajte kompletnu priču ili cijeli blog od početka. Onda vam je, od moje malenkosti, halal svako mišljenje.
Znam da će biti i zamjerki, jer takav smo mi narod, samo bi da se raspravljamo. Šta će "Kudo" kuditi na blogu, nekako mi je svejedno, ali dobronamjernu kritiku poštujem.



BROJAČ POSJETA
106556

Powered by Blogger.ba

Dizajn napravila - Nermina.