25.12.2009.

NEMA VISE CEKANJA

Sve nesto cekam, a feste za prevodioce nigdje. E, necu vise da cekam, da ne bih docekao ovu strasnu gripu...
Festa je u kafe baru TINA, sutra, subota u 19.00. To je u Masarykovoj, a mozete doci i od sluzbenog ulaza pozorista. Pored prevodioca koji ce doci sa svojim "polovinama", pozvani su i svi koji su radili na stvaranju "Sjecanja...". Bujrum i mojim prijateljima...
21.11.2009.

U 37. godini života preminuo Saudin Bečirević, istaknuti bh. bloger

U petak 20. 11. 2009. godine, nakon teske i iznenadne bolesti preminuo je Saudin Becirevic, autor knjige Bore oko ociju. Dženaza i posljednji ispraćaj Saudinu Bećireviću planirana je za ponedjeljak, 23. novembra 2009. godine u 14 sati na mezarju Ravne Bakije u Sarajevu. Oprosti mu, Gospodaru mili... Džehenem je prošo ovdje, dolje... Za njeg molim danas, mili Bože...

02.11.2009.

KAO STO JE PONOSNI TAJO OBECAO - AJNIN POKER DESETKI SA MASKENBALA:)

24.10.2009.

MAXUZ POZDRAV PRIJATELJIMA

Danima nisam palio komp, jer su pocele skole.

Moje princeze idu u cak sest skola (hoce djeca,a ja ne branim), na horove, a sada su im poceli i nastupi. Radim za dvojicu taxista i kao glavni logisticar za sve.
U nadjelju su djeca isla na ...snimanje emisije Maskenbal. Hana je nastupala prva, ocjena srednja, a njoj opet naj bitnije to sto je dobila cetri cupa-cups lizala.
Ajna nastupala 10-ta i mnoge ostavila bez teksta, neke rasplakala, a mene natjerala opet na trosak:)
Dobila je sve desetke i prosla u drugi krug. Kako je ziri reagovao mozete pogledati u nedelju, 25.10 u 9 i 30, na NTV Hajat.

Jao, zaboravih otici po tortu, a djeca samo sto nisu stigla... Hana slavi rodjendan:)

10.07.2009.

Sretan jer imam prijatelje:)

Urednik "Sjecanja..." na zidu moga FB-a i mom blogu napisa, "traze se prevodioci". Iskren da budem pomislio sam da me bruka, jer ko ce taj golemi posao raditi bez novca. Nakon par sati palim komp... More poruka, sto javnih i privatnih, kako ovdje tako i na FB-u. Iz cijele ex Juge, Amerike, Holandije, Turske, Ceske, Njemacke, Norveske, Kanade... cini mi se od svakud osim iz Kine:)
Neki od njih se velikodusno nude da prevedu cijelu knjigu. Neki zele prevoditi i na ostale jezike, a ja izgubljen od dragosti, ne znam sta da radim. S osmijehom na licu i krenuh svima slati po pricu-dvije. Citavu noc, citav dan i sljedecu noc slao sam i primao poruke. Jucer poslao i sadrzaj na prevodjenje, a danas dobih prvu prevedenu pricu. Mislim da vam ne mogu ni opisati kako se osjecam... Sta reci i kako se oduziti znanim i neznanim prijateljima?
Nesto smislimo:)
08.07.2009.

Jos jedan ratnik...

Blog koji zasluzuje reklamu,

mrzimpolitiku

Paznja!

Ovaj ratnik ne bira rjeci:)

03.07.2009.

MOLBA

Hardin Horion

Dragi prijatelji, želim knjigu prevesti na engleski jezik. Molim sve koji mi u tome mogu pomoći da se jave. Ja bih obezbijedio redakciju teksta. 10 ljudi po 2 priče i eto ga !!! Častim makar kafom i cedevitom!

15.06.2009.

KRIVI SMO MI!!!

Djordje Balasevic: Krivi smo mi

http://www.youtube.com/watch?v=kkYlNBgYo9U

15.06.2009.

GLUHO BILO!

Smirim se kad izustim, GLUHO BILO!
GLUHO BILO biti musliman u ovome kvartu, ovom gradu u ovoj zemlji, biti katolik ili biti pravoslavac, od ostalih biti jal iz mjesanog braka dolaziti..., tesko je biti u ovome kvartu, ovom gradu u ovoj zemlji. GLUHO BILO!
Vjernik ili nevjernik, svejedno je vise, jer ovdje se samo krici cuju. Zakona ima za siromahe samo, gladnih i obespravljenih na sve strane. Nacionalisti jos kolo vode, a kolo da prekine nema ko! I tu valja odgajati djecu!!!
Da duram, snage nemam, da gledam i slusam, ne mogu vise.
GLUHO BILO, dodje mi kao mantra.
"Mantram" po vascijeli dan, a i to mi je dodijalo...
EKSPLODIRAT CU!!!
VADITE ME ODAVDE!!!
12.05.2009.

Sedam cuda socijalizma u SFRJ:

1. SVI SU BILI ZAPOSLENI !
2. IAKO SU SVI BILI ZAPOSLENI NIKO NIJE NISTA RADIO !!
3. IAKO NIKO NIJE NISTA RADIO, SVI PLANOVI SU BILI 100 % ISPUNJENI !!!
4. IAKO SU SVI PLANOVI BILI ISPUNJENI TRGOVINE SU BILE PRAZNE !!!!
5. IAKO SU TRGOVINE BILE PRAZNE SVI SU IMALI SVE !!!!!
6. IAKO SU SVI IMALI SVE, SVI SU I KRALI !!!!!!
7. IAKO SU SVI KRALI, NIKAD NISTA NIJE NEDOSTAJALO !!!!!!!!!

U demokratiji nema cuda :
KRADU SAMO ODABRANI, KRADU MNOGO I NON-STOP, A STALNO SE ZALE DA IMAJU PREMALO !
08.05.2009.

Nasikirah prijatelje.

Objavih post u kojem rekoh da odoh na infuziju, ne razmisljajuci o svojim prijateljima. Kako sam uvijek odgovarao na sve komentare i poruke po redu, a sinoc po prvi put napravio izuzetak, te odgovorih samo "nakom" gostu, osjecao sam potrebu da pojasnim zasto je to tako.

Nejse, hvala onima koji su zvali, slali mejlove i raspitivali se o mom zdravlju i neka halale, jer ih nisam htio nasikirati. Inace ja sam dobar, a teblete, infuzije i injekcije nisu nista strasno i poguraju me s vremena na vrijeme:)))

Obicno poslije zavrsim na nekoj festi. Sinoc svratih i na promociju jedne knjige, a zatim na dernek koji je organizovan u cast knjizevnika.

Sad odoh odgovoriti na komentare...

07.05.2009.

Molim ostale da oproste, jer zbog odlaska na infuziju, nemam vremena sad odgovoriti. Odgovorim vam veceras:)

07.05.2009.

PODRZAVATE ILI NE?

BOSNA I HERCEGOVINA

PREDSTAVNIČKI DOM

-SVIM POSLANICIMA-

PREDMET: Najava generalnog prosvjeda .-

Poštovani,

Udruženje „Front“ i Pokret za evropsku BiH najavljuju generalni protest koji će se održati 09. maja 2009. godine u svim gradovima BiH.

Razloge za proteste suvišno je navoditi, a 9. maj je uzet kao simbolični datum – dan kada su se 1945. godine antifašističke snage konačno obračunale sa fašizmom u Evropi.

Obzirom da su protesti usmjereni na vašu smjenu i spas BiH od nacionalizma i kriminala čiji ste ideolozi i promotori, smatramo za obavezu
da vas o tome obavijestimo, te da vam pošaljemo prvih 10 zahtjeva

Zahtjevi su sljedeći:

1. Smanjenje plata, paušala i ostalih primanja poslanicima na svim nivoima vlasti (država, entitet, kanton) i u svim parlamentarnim
domovima za 40% i usmjeravanje tih sredstava u formiranje
socijalnog fonda.

Obrazloženje: Dok poslanici u svim parlamentima u BiH već nekoliko puta enormno dižu svoja primanja, Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja nema socijalni fond.
Stoga zahtjevamo donošenje hitne odluke o smanjenju primanja poslanicima za 40%, i usmjeravanje tih sredstava u socijalni fond koji bi koristio socijalno najugroženijim grañanima BiH.

Smanjenjem plata, poslanici ne bi bili svedeni na primanja „ispod dostojanstva“ kako tvrde, nego bi bili vraćeni na prijašnja, mnogo normalnija primanja.

2. Smanjenje administracije za 30%.

Obrazloženje: Obzirom da se 60% budžeta troši na državnu administraciju,što je civilizacijski paradoks, zahtijevamo smanjenje administracije za 30%,što je stvarni višak koji jede budžetska sredstva, a ne daje nikakve rezultate.

Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazuju da se na mnogo efikasnije državne institucije i službenike usmjerava oko 30% nacionalnog dohotka.

Državni aparat postoji da bi bio u službi građana i građanki, a ne obrnuto.

3. Hitno usvajanje Zakona o porijeklu imovine.

Obrazloženje: Zahtjevamo od poslanika u Parlamentu BiH da u proceduru ponovo vrate inicijativu za usvajanje Zakona o porijeklu imovine, koju su
svojevremeno odbili poslanici iz nacionalističko-kriminogenih stranaka.

Ovaj zakon neophodno je hitno usvojiti, posebno ukoliko se uzme u obzir aktuelni ostavinski postupak bivšeg federalnog premijera Ahmeta
Hadžipašića, kao i kontinuirane indicije da je vrh Države korumpiran, te ogrezao u pljački i kriminogenoj privatizaciji.

4. Hitno usvajanje izmjena Izbornog zakona po kojem će od narednih općih izbora biti zatvorene liste, kako bi se uvela obaveza učešća 30%
mladih i 30% žena u zakonodavnim tijelima vlasti.

Obrazloženje: Nakaradni izborni zakon onemogućio je mladim i ženama ravnomjerno učešće u zakonodavnim tijelima vlasti, a sve zbog principa otvorenih listi.

Zadovoljavanje mladih i žena sa po 30% učešća na stranačkim listama samo je još jedno u nizu izigravanja i ponižavanja ovih
grupacija. Uvođenjem zatvorenih stranačkih listi i nametanjem obaveza strankama da na liste stave 30% mladih i 30% žena] konkretno se rješava ovaj problem.

5. Hitne izmjene Krivičnog zakona, državnog i entitetskih sa drastično povećanim kaznenim mjerama, u cilju smanjenja krivičnih dijela koja
nisu adekvatno kažnjiva.

Obrazloženje: Pošast kriminala koji je i više nego evidentan u BiH jeste rezultat preblage kaznene politike regulisane kaznenim zakonima. To otvara
mogućnost počinjavanja velikih krivičnih dijela bez adekvatne kazne, što daje potporu kriminalcima, pa i predstavnicima vlasti koji su ogrezli u
kriminal, da neometano vrše nezakonite radnje.

6. Hitno usvajanje Zakona o zabrani rada političkim i nevladinim
organizacijama koje promovišu fašizam i nacionalizam!!!.

Obrazloženje: Također se radi o inicijativi koja je bila na dnevnom redu državnog Parlamenta. Ovaj prijedlog je odbijen većinom nacionalističkih
glasova, te su udareni temelji legalnog fašizma čime BiH postaje država čija vlast baštini fašističku ideologiju. Zahtjevamo hitno usvajanje pomenutog Zakona.

7. Hitna revizija privatizacije i poništavanje privatizacije u firmama gdje
nisu ispoštovane SVE stavke ugovora.

Obrazloženje: Mišljenja smo da nije potrebno posebno obrazlagati ovaj
zahtjev.

8. Hitno usvajanje Deklaracije o zaštiti novinara i bezuslovno
oduzimanje mandata političarima i ostalim državnim službenicima
koji su do sada izvršili verbalni ili fizički napad na novinare.


Obrazloženje: Također inicijativa koja je odbijena od strane nacionalista u Parlamentu BiH. Obzirom na trenutnu ponižavajuću situaciju novinara u
BiH i konstantnih pokušaja da se afirmišu samo režimski novinari, a nezavisni zastrašivanjima i silom ušutkaju, zahtjevamo hitno donošenje
pomenute Deklaracije.

9. Hitne izmjene Zakona o sukobu interesa i pooštravanje istog.

Obrazloženje: Mišljenja smo da nakon sagledavanja kriminala državnih
zvaničnika na svim nivoima, ovaj zahtjev nije potrebno dodatno obrazlagati.

10. Hitno ukidanje Zakona o imunitetu.

Obrazloženje: Nepotrebno.

U iskrenoj nadi da ćete ovaj dopis shvatiti ozbiljno, unaprijed vam se
zahvaljujemo.

S poštovanjem i do viđenja 09. maja 2009. godine u svim gradovima Bosne i
Hercegovine.

Tuzla, 01.04.2009. godine.

Građani i građanke BiH budimo istrajni u svojim zahtjevima, ovo je minimum koju vlast mora uraditi.

U medjuvremenu dodan je i 11 zahtjev, Udruženja poljoprivrednika koji su svoj najavljeni protest pomjerili za 09.05.2009.,u kojem zahtijevaju izjednjačavanje poreske stope na uvoz sirovina po Europskim standardima.
Ujedno ćemo dati i podršku Javnom Tužilaštvu u nastojanju da ovu zemlju dovede u rang ravnopravnih članica Europske Unije, jednim pravosudnim sistemom koji je apsolutno neovisan od politike i religije.

PODRZAVATE ILI NE?

28.04.2009.

Svoj na svome:)

Hardin Horion pod hitno mora uzeti instrukcije za onaj Facebook. Zauzvrat nudi: kafu, kolu i mozda burek. Sve to ako bude penzija:-)

15.04.2009.

Fina pjesmica iz Koreje. Kratko traje, a izvlaci osmjeh na lice...

27.03.2009.

MOZE LI "PROCI" OVA ZASTAVA:-)

12.03.2009.

Slomljen :-)

Jucer, vascijeli dan provedoh na Hayatu cekajuci da mi se djeca "isnimaju" za emisiju "Maskenbal". Nejse, dijete je o tome napisalo post, sta i kako bi. Njoj mozete ostaviti komentar.

www.oxford.blogger.ba

Maxuz pozdrav.

07.03.2009.

Umal' da zaboravim.

07.03.2009.

Ko rani dvije srece grabi.

Drage žene, sretan vam 8. mart i sve najljepše.

Hardin Horion.

07.03.2009.

Jutarnji...

Sretnu se dva Crnogorca.
Ðe si jadan ne bio?

Evo me...

A kako si?

Dobro.

A što ciniš?

Nista.

A kartaš li se?

Pomalo.

A "nafatas" li kaku đevojku?

Ne ja casti mi.

A što ne, jadi te ne znali?

A što bih, 'ocel' mi koja rec fala?

02.03.2009.

VIC - Dobivam ih mnogo od prijatelja. Neke dijelim sa vama.

Prodavačica na pijaci viče:
- "Černobiljske jabuke, černobiljske jabuke!"
Prilazi joj čovjek i pita je:
- "Da li si ti ženo, normalna? Zašto govoriš da su jabuke černobilske? Ko će ti kupiti takve jabuke?"
Odgovara žena:
- "Aaa, kupuju, kupuju, neko za zeta, neko za svekrvu, neko za snaju, Srbi za Albance, Hrvati za Slovence, kupuju, kupuju."

02.03.2009.

Naslovnicu za knjigu uradio je svjetski priznati fotograf - Čedo Paunović

O, čovječe iz Evrope, želim ti nešto reći!... I tebi i Australijancima, Kanađanima i Novozelanđanima, Amerikancima i Japancima... Znaj ti, Božiji robe, koji si za nas negdje na Zapadu, ako te nekad napadnu neke "babaroge" ili strašne "karakondžule", ako ti navali voda golema ili ti vatra sve popali ili te okupiraju neke "baje", ne dao Bog… bujrum brate, ti bježi ovamo nama, u zemlju koja se zove Bosna i Hercegovina. Primit ćemo vas kao svoje najmilije i stisnut ćemo se, da vam bude komotnije. Nećemo vam tražiti ni vizu, niti pitati koliko imate para. Halal vam je sve ovdje. Podijelit ćemo s vama i zadnji komad hljeba, pa kako nam bude. Eto, prema vama bit ćemo dobri, ali prema sebi nećemo, jer takvi smo mi ljudi.
Autor "Sjećanja bez reda".

Gospodin Paunovic je besplatno uradio naslovnicu za knjigu kada je pročitao ovaj uvod. Nikada mu se nisam odužio, ali imam nijet samo jos da skontam kako.

Ako imate kakvu ideju, bio bih vam zahvalan.

28.02.2009.

FACEBOOK - UREDJUJE FINA DJEVOJKA.

25.02.2009.

VIC...

Vozački ispit

Izašao Mujo da polaže ispit pred komisijom. Nakon pola sata izlazi sav zajapuren. Pita ga Haso: Jesi li položio?
Naravno da nisam - odgovara Mujo. - A kako bih i položio kada su u komisiji bila dva njihova, a samo jedan naš.
Hajde, bolan Mujo - pita Haso - kako znaš da su dvojica u komisiji bila njihova?
Kako neću znat? Sve vrijeme dok sam odgovarao, dvojica su se krstila, a samo mi na kraju onaj naš reče:
Ne seri više, Mujo, Alaha ti.

24.02.2009.

NEMA VIŠE!

***
Eto... Tako to izgleda kad vam pišu ratnici.
Ako mi dragi Bog podari snage onda imam nijet završiti drugu knjigu "Isluženi ratnici". Upitinik sam naumio dati nekim bivšim borcima s onih drugih strana, na koje sam nekad pucao, ali, naravno, onima koji nisu ukaljali obraz. Pitam se, da li trebam trošiti vrijeme praveći njihove priče.
 Da, trebam, i zapisat ću njihove muke, jer znam da su mnogi od njih uzeli pušku i pucali na nas, jer su njihovi mediji nas prikazivali kao koljače, siledžije, palikuće... Vjerujem, da sam bio na njihovom mjestu, isto bih učinio.
Sjećam se da smo jednom u bazi na Mejtašu pratili dnevnik paljanske televizije i jedan kolega kroz suze reče:
"Ono je... moje selo... Znam da sam se na onoj meraji igrao... A oni... Slušaj budala.. Viču srpsko selo.. I poklani srpski civili..."
Nakon samo par minuta gledanja, zapaljenih kuća, leševa i slušanja propagandnih rečenica voditelja, rekoh kolegama: prebacite kanal jer, ako to nastavim pratiti, sve ću vas pobiti. Naravno, to sam rekao u šali, ali zamislite kako su taj dnevnik doživljavali "anamo ona braća"? Znam da su mediji čudo, a "anamo ona braća" su imali ljude koji su 40 godina u JNA učili kako da pomoću medija mobilišu insana i natjeraju ga da ih slijedi. Znam da su i uspjeli.
Da li će u pričama druge knjige biti neke velike književnosti? Sigurno je da neće, baš kao što je nema ni u ovoj, jer pisali su je ratnici, a ne književnici.
Postati pisac i biti slavan nije mi želja, jer mnogi slavni pisci nisu imali snage boriti se sa životom te izvršiše samoubistva. Sama pomisao da se u budućnosti bavim pisanjem me plaši.
Čini mi se da je lakše kopati.
Za kraj želim naglasiti da su recenzije, lektorstvo, uređivanje knjige, rječnike, naslovnu stranu uradili čestiti ljudi i to bez ikakve nadoknade.
Hvala onima koji su mi davali podršku dok sam pisao.
Hvala i papiru koji je istrpio ova naša sjećanja…
Komentar za kraj mozete ostaviti u desnom uglu bloga, u knjizi gostiju. Neki od komentara sigurno idu u peto izdanje "SJEĆANJA BEZ REDA".
21.02.2009.

"NEPRIJATELJSKO" DIJETE - Dedić Ferid

Dedić Ferid
 
 
Moj ratni i poratni drug, pedeset drugu godinu broji, ali izgleda, živi i ponaša se kao momak. Često svratim kod njega u caffe "Tina" da promuhaberimo koju, uz crnu s mlijekom i obaveznu cigaretu.
Kroz njegovu kafanu sedmično prođe pedesetak naših ratnih i poratnih demobiliziranih drugova, kao i mnogo aktivnih policajaca. U jednom se svi slažemo, a to je da se nismo borili za Džemahiriju, kako to neko iz pakosti voli reći, pogotovo kada je Zenica u pitanju, već da sačuvamo goli život, za cjelovitu i multietničku BiH. Danas je 2008.godina, država nam je još podijeljena, a zakona ima samo za sirotinju.
Ferid me nedavno upita: "Jel’ tebi ovo stanje u zemlji dozlogrdilo?"
Jašta je, ali duram i saburam, odgovorih mu.
E vidiš, isto sam pitao sve kolege, čak i one koji su još u policiji. I njima je pun kufer. Znaš Horione, zapiši u tu našu knjigu, nek’ ovi moćnici i lopovi, što pokradoše ono što smo mi u ratu uspjeli sačuvati, znaju da ćemo se mi i protiv njih boriti kad-tad, strpljenje je pri kraju.
Previše je šprdanja sa bivšim ratnicima, invalidima i porodicama koje su izgubile svoje najmilije. Neka znaju da nam malo fali da se dignemo i krenemo u pohode, kad će ta bagra moliti za milost. Neka znaju da ih nema ko braniti, jer i običnim policajcima je dozlogrdilo. Ne moraju se plašiti za svoje živote, mi smo se smrti nagledali u ratu. Dlaka im sa glave neće faliti ni njihovim porodicama, obiteljima, oli vam familijama, već će biti vezani na stubove srama, da ih svako može pljuvati. Ostat će bez imovine i gradit će ovu zemlju kao robijaši.
Upita me šta ja mislim o tome, a ja mu rekoh: Kud svi Turci, tu i mali Mujo.
 
"NEPRIJATELJSKO" DIJETE
 
Kada sam dobio upitnik da ga popunim, rekoh svom drugu; uradim to danas i zovem te sutra. Međutim, nekoliko puta sam uzimao olovku i pukušavao pisati, ali nije mi išlo. Zatim sam ukopao babu i nisam se mogao nikako nakaniti. Kad sam napokon napisao prvu rečenicu, javiše mi da je umrla i majka. Tako prođe gotovo pola godine, dok sam sjeo i zapisao svoju priču.
Moja priča želi reći isto ono što i Horionova knjiga, a to je da je i u ratu bilo pozitivnih stvari na svim stranama. Hoću da kažem da sam tek nedavno, 12 godina poslije rata, saznao za onog momka iz Trebinja. Srbin, koji je poginuo spašavajući Muslimana. Gotovo uvijek se samo priča o negativnim stvarima, a rijetko o onim dobrim, koji bi nas ponovo približile jedne drugima. Kažu guzonje da želimo živjeti skupa, da moramo, da trebamo, a čini mi se da nas i dalje zavađaju.
Sjećam se teslićkog ratišta. Neprespavana noć, linije su bile blizu.
Čekamo da neprijatelj krene u napad.
Svanulo je davno. Gusta magla se mogla rezati nožem. Čujemo da neko ide prema nama. S metkom u cijevi, čekamo da se približi. Učili su nas da pucamo tek kad vidimo neprijatelja, da štedimo municiju i srećom, poštujemo naučeno. Koraci su sve bliže, a onda iz magle ispred naših rovova izađe djevojčica stara desetak godina. Nosila je kesu. Kako su na liniji bili mještani iz okolice, jedan ju je prepoznao i zovnuo je imenom. Prišla mu je i on je zagrli, a nama reče: to je Savina kćerkica, a Savo je bio moj dobar prijatelj prije rata, sad je na onoj tamo strani. Malena se smiješi i govori: gdje moj tata, donijela sam mu hranu.
Magla se je podigla i dozivamo Savu. O, Savo kćerka ti je zalutala i evo je ‘vamo.
Tišina... Muk.
Zatim mještanin reče: "Nemojte pucati! Izaći ću na čistinu i povesti malu."
Izašao je desetak metara ispred naših rovova sa malenom, koju je držao za ruku.
Ni muha se ne čuje.
Sa druge strane pomoli se otac, trčeći prema nama. Kada je stigao do djeteta, uze je u naramak i poče ljubiti i našeg vojnika i reče mu: idem nazad, a vi gledajte dobro.
Vratio se sa kćerkicom do svojih rovova, nestao i za minut izađe sa puškom. Razbi je o prvo drvo i naglas reče: za mene je rat završen. Nama mahnuo i nestao u šumi.
Čuo sam da su Savo i ovaj mještanin poslije rata opet bili najbolji prijatelji.
Trebao bih sada zapisati nešto i nasmijati vas. To mi je slijedeće pitanje u upitniku koje sam dobio od Hardina.
E, ovako. Maglajsko je ratište. Zima nas ubi. Iz plasta vadimo sjeno i umotavamo oko nogu.
Nakon par dana izašlo je sunce. Sjedimo u rovu, nas nekoliko. Mirno je već danima. Linije su blizu i jedan kolega priča sa neprijateljem i onda vidno iznerviran opsova im krsnu slavu. Dok je jedan kolega prilazio nama, metak prohuja pored njega. Bacio se na zemlju i zavikao: "Nisam ti ja psovao! Šta pucaš na mene?!"
Sa druge strane se čuje: "Izvini!"
Prolomio se smijeh na obje strane.
Zatim smo se dogovorili da ne pucamo jedni na druge i tako je bilo do kraja naše smjene.
Eto, da znate da smo i mi, ratnici, znali sami sklapati primirja.
Kad se sve sabere i oduzme, vjerujem da možemo živjeti skupa. Samo se trebamo riješiti nacionalista i kriminalaca, kojima odgovara kad se narod svadi.
Dedić Ferid
19.02.2009.

SABLASNA KOTA

 
Od početka rata smo bili zajedno kod Vikare.
Danas se bori da, kao civil, ovaj dunjaluk učini boljim mjestom življenja za nas i naše potomke.
Kada sam mu rekao da napiše priču, on reče: "Hoću, ali mi nemoj ime spominjati."
Razgovor se otegao i zaključak bi: Sigurno je da se mi ratnici ne trebamo stidjeti zbog toga što smo ratovali, mada bi to ovi naši moćnici željeli. Ratnike i njegove boli treba zaboraviti i sutra ih osuditi samo zbog toga što su uzeli pušku u ruke.
E, ne može, gospodo. Mi smo se probudili i kažemo: da, mi smo pucali i toga se ne stidimo.
Nećete nas više iskorištavati kad vam zatrebaju glasovi pred izbore.
Nećete nam više bacati prašinu u oči i činiti sve, da se osjećamo bijedno, sami sa svojim bolima i ranama.
Kako smo se uspjeli odbraniti u prošlom ratu, tako ćemo uspjeti i izboriti se za svoja prava u miru.
Ništa nam drugo ne preostaje nego da se nastavimo boriti protiv onih koji šire mržnju.
Mi smo svoja imena rekli bez straha.
Ne dao Bog ponovnog rata, prvi ćemo se naći, zajedno sa svojim porodicama, na listi za smaknuća.
Zato ti, svjetski probisvijetu koji gledaš samo svoje dobro, znaj da nam je naša porodica preča od tebe. Molite se zajedno sa nama da rata ne bude, jer mi ćemo prvo vama na vrata pokucati.
 
SABLASNA KOTA
 
Prije nego li počnem odgovarati na pitanja, želim iskoristiti svoje pravo. To je autorova poruka nama kolegama da možemo pisati šta želimo i da naše priče neće biti cenzurisane.
E, onda da znate, autor ove knjige ima svoje ime.
Moj ratni i poratni drug se zove ..... ............ i ja želim da se to zna.
Kojeg ratnoga zla da se prisjetim, kad ih ima mnogo? Možda onog kada nisam ni vidio neprijateljskog vojnika, niti sam metka opalio kako treba. Da, o tome ću pisati.
Godina 1994, topao ljetni dan.
Sjedimo u bazi i slušamo teške detonacije koje dolaze iz daljine, skoro pa u rafalnim nizovima. Radio stanica je pored nas i svako malo se čuju kolege, "Prenjevi", kako se međusobno koordiniraju i dogovaraju s koje strane, kojim putem i dokle. Naravno, šifrovano. U toku je jedan od najtežih napada neprijateljskih snaga, usmjeren na brdo Žuč na sjeverozapadnoj strani grada, a cilj im je povratiti nedavno izgubljene položaje i kote sa kojih su dvije godine bjesomučno rešetali grad Sarajevo.
Trenutno je oko podneva, a nizovi detonacija se čuju već nekih dva sata. Očito se vode teške borbe.
Otpor im pružaju kolege iz naše šeste čete. Znamo da je s njima i nekoliko ljudi iz prve čete, ali ne znamo detalje.
U tom trenutku nas peterica dobili smo poziv da se spremimo.
Naredba: idete na Žuć, u IKM-u vas čeka veza, naš čovjek iz jedinice, koji će vas odvesti do kote 850. Zadatak vam je zaustaviti njihove oklope i živu silu u slučaju da krenu na tu stranu. Kada ćete dobiti smjenu,ne zna se.
I to je bilo to.
Brzo smo se spakovali.
Izgledamo, najblaže rečeno, interesantno. Natovareni smo kao kvalitetne mazge, svi imamo dupli borbeni komplet sa sobom, a to u prevodu znači: bar po 300 metaka, 5-6 kašikara, 3-4 tromblona, po jednu zolju, poneko suzavac, pištolj i bar jedan nož.
Imali smo jednog protivoklopnjaka koji je nosio OSA-u i jednog snajperistu, ništa manje natovarenog od ostalih, a njegova uloga je bila da u pravom momentu "pokrije" OSA-ino djelovanje i da ukine što je moguće više neprijateljske pješadije.
Njegov zadatak je bio i da eliminira eventualne pamiste na tenkovima i transporterima i, uopće, sve što je mogao vidjeti da dolazi s njihove strane i kreće se prema nama. Ali, nije to bio ni tako lak posao, jer znalo se da oni tamo često koriste naše ljude kao živi štit, a na snajperisti je bilo da prepozna to i odluči da li da djeluje ili ne.
Nažalost, mnogi naši, koji su im služili kao živi štit poginuli su na taj način.
Stižemo na brdo Žuć oko 13:00 sati.
Dočekuje nas Meha, jedan od komandira iz prve čete i nakon kratkih konsultacija ulazimo u IKM da potražimo vodiča.
Vodič je već tu, momak iz neke armijske jedinice, i nakon nekih 5-6 minuta krećemo sa njim u pravcu kote. Kasnije ćemo saznati da smo imali nevjerovatnu sreću, što smo tako brzo otišli iz IKM-a jer je ta kuća, koja se nalazila na, kako se mislilo, zaštićenoj strani brda, nakon nekih pola sata doživjela direktni pogodak projektilom iz haubice. Pogodak je bio direktno u sobu iz koje se vodila akcija i 5-6 oficira je tada na licu mjesta poginulo.
Mi smo se u tom momentu penjali prema zadatoj koti, a ni to penjanje nije bilo nimalo lagano.
Nalazili smo se na čistini na kojoj nije bilo nijednog jedinog zaklona, nijednog drveta, bukvalno ničega. Bili smo kao glineni golubovi neprijateljskim tenkovima koji su se nalazili iza nas.
A nije da nisu pucali...
Nije falilo ni minobacačkih granata koje su padala sve bliže nama, a svako novo zalijeganje na tratinu i dizanje je bilo sve teže i teže.
Nakon nekih 45 minuta hodanja, trčanja, zalijeganja, dizanja, čučanja i psovanja dolazimo konačno do kote 850. Sablasno...
Ona je skoro najviša na cijelom brdu i sa nje je pogled na cijeli grad bio najbolji. Zato smo znali da nas je dopao nimalo naivan i lak zadatak. Vodič se zaustavio. Čučnuli smo i odmah se rasporedili u krug kako bismo pokrili cijelu vidljivu okolinu. Tada upitah vodiča: gdje su naši?
I danas se sjećam svake riječi koju je u tom momentu rekao taj momak: mislim da sada ovdje nema nikoga.
Nakon ovih riječi vodič ode nizbrdo, nazad odakle smo i došli. Ispratili smo ga tupim pogledima.
Bili smo nervozni i ljuti novonastalom situacijom, u tolikoj mjeri da smo psovali i vodiču. Nalazili smo se na potpuno nepoznatom terenu. Nismo znali, ni gdje su naši, a kamoli njihovi rovovi, niti ima li ih uopšte. Pomoć nismo mogli očekivati ni od koga. Kao i obično, u Generalštabu su mislili da smo mi, specijalci, svemogući. Nas šest trebamo sačuvati čitavu kotu, čitavo prokleto brdo?!
Brzo se dogovaramo šta ćemo i odlučujemo da Meha i ja sa svojim jurišnim, snajperskim puškama krenemo izviditi okolinu. Ostala četvorica će ostati gdje jesu, napraviti kružnu odbranu i čekati da ih pozovemo ili se vratimo.
I krenuli smo... polako, pogeti, sa puškama na ramenu i konstantno nišaneći ispred sebe. Kretali smo se u klasičnoj formaciji namijenjenoj čišćenju terena, a to je značilo: kretanje jednog naprijed, dok ga drugi pokriva, polako, bez trčanja, nekih 10-15 metara, pa onda ide onaj drugi i tako redom, dok se ne dodje do nečega, objekta ili bilo čega što treba osvojiti.
U takvoj napetosti i cik-cak kretanju, prošlo je skoro dobrih pola sata, a onda smo u jednom momentu vidjeli kako ravni teren nestaje ispred nas i spušta se negdje dole.
Puzeći smo se došunjali do te ivice, udaljeni bočno jedan od drugoga nekih 10 metara i donekle nam je laknulo kada smo vidjeli da se radi o praznoj ogromnoj jami. To je, po onome što se vidjelo, bio položaj neprijateljskog VBR-a koji je nekad sipao svoj tovar po gradu...
Konačno smo se uspjeli orjentirati i ocijeniti gdje se tačno nalazimo.
Dogovorili smo se i odlučili da on ostane tu i drži taj pravac, a da se ja trkom vratim po ostalu četvoricu i dovedem ih ovdje. Namjerno nismo htjeli koristiti radio stanice, jer smo sumnjali da nas slušaju i da možda imaju i lokatore kojima bi nas mogli otkriti. Bilo je jasno da misle da ovdje nema nikoga, i zato tu više nisu ni pucali. Ali, to je opet značilo da slijedi pješadijski napad upravo na ovu kotu. Morali smo biti vrlo brzi kako bismo se uspjeli dobro rasporediti i pokriti što više terana ispod nas.
Otrčao sam istim putem kojim sam i došao, jer sam znao da nema mina. Put kojim sam maloprije išao skoro pola sata, sada sam preletio za 5 minuta i zajedno sa ostalima, vratio se u jamu.
U međuvremenu, Meha je izvidio bližu okolinu jame i pronašao tranše. Nakon uskakanja u rov shvatili smo da se ne možemo nikako uspraviti, jer je grudobran bio do visine stomaka, a ni čučnuti ili kleknuti u položaj za pucanje, jer je toliko bio uzak da je to bilo nemoguće. Katastrofa!
Razvukli smo se po tranšeu i počeli kopati noževima, kako bi bar malo proširili mjesto na kojem smo stajali.
Tada je počelo...
Očito smo viđeni i vatra je odjednom počela stizati i nama. U početku slabo, samo par tenkovskih i granata iz BST-a, ali nakon pola sata su počele stizati i haubice i to sada već u pravoj kanonadi. Granate nas razvaljuju. Detonacije haubičkih 205-ica u dva-tri navrata izbacuju nas iz tranšea na livadu. Trajalo je sve to nekih 2-3 sata, možda i duže.
Tada nam, sa naše desne strane, u tranše uskočiše neki momci. Nismo znali ni ko su, ni odakle su došli, pa je prva reakcija bila: uzeti ih na nišan, za svaki slučaj.
Jedan od njih nas je vidio i krenu prema nama, ali onda je valjda shvatio da nišanimo u njega i odmah je digao ruke i pokazao rukav i amblem Armije BiH. Odahnuli smo, skoro naglas. Došlo ih je desetak, bili su svježi i odmorni, pa smo se dogovorili da oni preuzmu tranše, a da se mi malo odmorimo od detonacija te da samo jedan naš ostane s njima i pozove nas ako zatrebamo.
Otišli smo u jamu, jer nam je bilo potrebno da bar na minut, na samo jedan minut osjetimo tišinu. A jama je to, koliko-toliko, nudila.
Sjeo sam, skvrčen, jer prostora za ležanje nije bilo, zapalio cigaretu, stavio glavu među koljena i rukama začepio uši. Zamislite sirenu lokomotive koja vam trubi direktno u uho, takav sam ja osjećaj imao kada zaklopih uši. Brže-bolje maknuh ruke! Bilo je gore sjediti u tišini nego na 3-4 metra od detonacija. Nevjerovatno, ali tako sam se osjećao.
Pao je mrak. Sa mrakom je došla i tišina. Artiljerija je stala. U tim momentima je sve izgledalo nestvarno. Kao da smo na drugoj planeti. Nas šesterica ćemo se vratiti u pravcu iz kojeg smo jutros došli, jer nismo htjeli rizikovati eventualni diverzantski upad sa te strane. Rasporedili smo se i okitili granjem kako nam se konture tijela ne bi mogle razaznati na slaboj mjesečini.
Čekamo ili napad ili smjenu, ali nismo znali da li će ikada bilo šta od toga biti...
Negdje oko 23:00 sata smo iza leđa začuli tiho dozivanje, ali par minuta nismo uspijevali razaznati šta nam se govori. A onda se govornik vjerovatno malo primakao i sam napet i oprezan do maksimale, jer nije znao ko je ispred njega. Uspjeli smo razaznati unaprijed dogovorenu lozinku. To je bila smjena za sve nas na toj sprženoj koti 850. Objasnili smo borcima iz Armije, gdje, šta i koji dio da nastave čuvati. Onda smo se uputili prema IKM-u koji više nije postojao, mada mi to u tom trenutku nismo znali.
Nismo tada znali ni kakva je sudbina zadesila 16 naših drugova iz 6. čete... Tragična, da tragičnija nije mogla biti. Naš tenk, u jednom momentu je napravio krivi potez i cijelom dužinom jedne gusjenice upao u naš tranše. Na taj način ne samo da je igubio oslonac na gusjenicama i postao faktički nepokretan, nego je automatski blokirao izlaz našim momcima iz 6-e čete.
Vrlo brzo je i tenk pogođen i to je konačno zapečatilo njihovu sudbinu. Pokušavali su prokopati tunel ispod tenka, noževima, puškama, svime što su imali. Neprijatelj je uspio pronaći položaj sa kojeg su mogli pokriti taj dio oko tenka i sve su ih jednostavno pokosili sijačima i snajperima.
Ne sjećam se tačno koliko je ukupno taj dan bilo poginulih na našoj strani, ali gubici nisu bili mali. Ne znam ni kako su prošli oni tamo. Ali znam da je dan kasnije Ratko Mladić javno, na TV-u, psovao svoju vojsku, jer su taj dan ispalili 10 vagona granata na Žuć, a nisu ga uspjeli osvojiti.
Kažu, radilo se o 10 hiljada granata.
Znam da je na kotu 850 zasigurno palo par stotina i da sam sa sebe stresao skoro 3 kg zemlje kada sam se skinuo...
Sjećam se jednog smiješnog momenta sa te kote 850. Jedna haubička 205-ica je pogodila vrh jame, svega 7-8 m udaljen od nas. I sada se, dok ovo pišem, smijem našem Medžiku, koji je u tada sjedio na ulazu. Na glavi je imao nekakav tamni kačket i nekakve plastične sunčane naočale koje je izvukao ko zna odakle. Detonacija ga je dopola ubacila u jamu, a noge su mu ostale vani, cvikeri su mu stajali ukoso preko lica, kačket okrenut naopačke, a cigareta koja mu je bila u ustima je i dalje visila tu, ali prepolovljena napola i još uvijek zapaljena! I povrh svega, u takvom položaju, sav zasut zemljom i prašinom, iz usta mu izlazi komentar: AUH!... Sve vam j...m haubičko!
Niko nije bio ni ogreban, srećom. Nismo se mogli prestati smijati narednih 10 minuta
Vjerovatno smo radi ovakvih momenata i takvog duha ostali koliko-toliko normalni i danas.
Čudim se kako tada nijednom od nas niti jedan unutrašnji organ nije pukao od te siline udara koje smo primali?!
Dobro se sjećam treskanja cijelog tijela i naredna 2-3 dana nakon toga... Cijelo tijelo mi je bridilo i vibriralo. Od tada, imam oštećenje srednjeg uha.
U ušima mi i sada zvoni, 14 godina poslije i 24 sata dnevno.
Ne žalim se, jer su mnogi ostali bez ušiju, očiju, ruku, nogu...
Neki nisu imali čak ni takvu "sreću".
 
 
ć
18.02.2009.

Djeca nasla -Comandante Horion- Insan koji je postojao:-)

 ComandanteHorion

15.02.2009.

Hahhahhahaaa a joj!

Imam dobar vic samo me stid izbaciti ga na blog. Nisam ja bas plaho ni stidan, nego znam da i djeca citaju "Sjecanja bez reda", pa necu zbog njih. Ko zeli da privatnom porukom dobije isti, dovoljno je u komentarima ostaviti smjesak.

Hahhhahhhahha a joj!

15.02.2009.

SORRY

Tek sad vidjeh da sam mijenjajuci izgled bloga, mnoge price izbrisao ili samo neke dijelove. Molim vas da halalite, jer ne znam kako to da popravim. Ako neko zna, neka mi se javi privatnom porukom.

15.02.2009.

VOJNIK SREĆE - Alibašić Ahmet - Braco

Alibašić Ahmet - Braco
 
Bivši pripadnik odred policije BOSNA - "TABE". Njegov najbolji ratni drug je Franjo Dejanović.
Za Bracu je sav rat bio zlo, a Markale su, kako kaže, bile pečat.
 
VOJNIK SREĆE 
Obilazeći u martu '92.godine sarajevska brda poslom, vidio sam da se JNA ukopava da brani grad topovima okrenutim prema Sarajevu.
Zadnjim parama "ispalim" ženu, djecu, mamu i sestru avionom za Švicu, a ja ostadoh da branim šta se mogne, pun energije i entuzijazma.
Međutim, kad se zaoprave zapucalo i kad sam vidio da raju više brine pljaha nebranjenih granapa nego borba, žestoko se nasekirah.
Vikarin poziv je došao kao mehlem na ranu i po preporuci Bukve Nijaza uletim u odred.
Raspoređen sam u drugu četu i ubrzanim tempom se upoznajem sa osama, zoljama i čim sve ne.
U Domu je bilo baš kao u domu.
Vladala je porodična atmosfera i niko nije bio ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac. Svi su nekako svoji.
Dolaze prve akcije, prve pogibije i bolni rastanci. Polahko se navikavamo da nam je smrt bliža od kragne za vratom.
Decembar je 1992.godine i pada Otes.
Njihovi tenkovi prolaze, gaze sve pred sobom.
U Domu ostaju samo čistačice, kuharice i ranjenici. Svi koji su sposobni idu na front.
Na Otesu, užas. Izvlačimo se naprijed preko leševa, civila i vojnika i uspostavljamo kakvu-takvu liniju da bi se izvuklo preostalo civilno stanovništvo.
U tranšejima dubokim jedva 80 cm, izmiješani smo sa Armijom BiH.
Neprijateljski tenkovi idu i vuku iza sebe lancima prikačene balvane. Kratko stanu, vrate se u rikverc, najašu na balvan tako da mogu gađati i na 100m ispred sebe. S užasom gledamo u mračne otvore, nemoćni da išta učinimo.
Jedna granata pada blizu i iskipa petericu iz Armije. Četverica na licu mjesta mrtvi, a jedan ostao živ, "samo" mu otkinulo obje šake.
Grozno.
Nemam kud i molim se Allahu.
Bože, ili šehadet ili gaziluk. Ja Rabbi, ako odrediš da budem invalid, onda mi uzmi noge da makar mogu sam jesti i oprati se!
Odnekud se pojavi naš specijalac sa osom i 4 "bebe". S livade gađa... I pogađa! Jedan...Dva! Tri tenka i jednu pragu!!! Skide optiku, slomi osu i ode dalje.
Zlatni specijalac.
Kod neprijatelja nasta pometnja, što nama omogući da se povučemo u Aziće i konsolidujemo redove. Od 120 ljudi ostalo je 19 sposobnih za borbu.
Jedan od njih bio si i ti, moj Horione.
Ostalo je historija.
Nakon iskustva sa tenkom čvrsto sam odlučio da pređem u "TABE". To je bila mala jedinica u sklopu odreda, sa 4 oklopna transportera TAB, po kojima u raji dobiše ime "TABE".
Nikome se nije mililo biti u tolikoj meti i nije bio problem preći kod njih. Štoviše, svi su mi govorili da sam lud. Međutim moj moto je bio: "Ako nas šta spuca, nema invalidnosti". U transporterima je smrt trenutna.
"TABE" su zaista bile poštovane od strane svih specijalaca. Uvijek smo im bili podrška i moralna, a sa BROWINGOM 12,7 i vatrena.
Još uvijek se po Dobrinji priča kako su Vikićevci, u akciji na Aerodromsko naselje, preko zvučnika na transporteru, u jeku borbi, pustili pjesmu "Vojnik sreće".
Bio je drugi dan Bajrama, u transporteru smo bili Šera, Mujo i ja.
Kad smo pustili pjesmu, momci kao da su dobili krila.
Prve zgrade su pale kao zrela kruška, ali zbog slabe koordinacije snaga Armije, morali smo se povući. I šta da se priča, brate, kad naviru sjećanja i čini mi se da bih mogao knjigu napisati.
Ali nejse, mrtvima rahmet, a živima selamet.
Lijepo je sjetiti se nesebičnog drugarstva i zajedničkog dijeljenja malih zadovoljstava i radosti.
Bilo je dosta komičnih situacija, a izdvojio bih onu kada smo kolegi na Dobrinji prenijeli poruku od djevojke, da ga čeka na Marijin Dvoru (10 km pješice) i da joj ponese kanister vode. Nismo mu ni stigli reći da je šala, a on je dao petama vjetra.
Progutao je "navlaku"…
Život ide dalje, sjećanja polahko blijede i samo ponekad, kao iz magle dopru do mene. Zamisli, nekada čak i mirisi.
 
Alibašić Ahmet - Braco
14.02.2009.

vic

Predstavnik britanskih doktora izvjestava:
Nasli smo  covjeka bez kicme, presadili smo mu kicmu i sada, nakon samo jedne sedmice provedene u bolnici, a zahvaljujuci naucnim otkricima britanskih znanstvenika, taj  covjek se odlicno osjeca i vec  je vani i trazi posao. 
 
 Predstavnik talijanskih doktora izvjestava:
Mi smo uzeli dva pacijenta bez srca, presadili smo svakom od njih polovicu zdravog srca, i nakon samo dva dana obojica se odlicno osjecaju i vec  su vani i traze posao.
 
Predstavnik bosanskohercegovackih doktora izvjestava:
Nas ipak ne moze niko stici. Mi smo uzeli tri  covjeka apsolutno bez mozga, postavili smo ih na  celo drzave, i u rekordnom roku vec  je vise od pola stanovnistva vani i trazi posao!!!
 

13.02.2009.

OPRAVE PUCAJU - Mijatović Davor - Dado

Mijatović Davor - Dado
 
Aferim, druže, reče mi drug ratni i poslijeratni kada je pročitao radnu verziju "Sjećanja bez reda".
 Puna mi usta kada kažem "Dadura", bivši pripadnik specijalne policije CSB-a Zenica.
Dadin najbolji ratni prijatelj je naš kolega Miroslav Ivetić- Tica.
Nije ni čudo, jer zaista je momak vrijedan pomena, danas negdje vani i čovjek kojeg sam zaista poželio vidjeti.
Imao sam i ja doživljaja sa njim, često ih se prisjetim, i ako ikako budem mogao poslat ću mu upitnik da i on šta zapiše za drugu knjigu.
  
OPRAVE PUCAJU
Dade mi Šibicar ovaj upitnik u pogrešno jutro. Mahmurno jutro. Znate ona jutra kad se sve svodi na "Hej, đe si" i "Vidimo se". Ali eto, kako u životu nikad nije onako kako si naumio, već kako je On zapisao, ostaje ti samo da šutiš i plivaš.
Baš k'o i u ratu.
Samo što tamo pucaju "oprave".
Čuj, tamo!!!?
To tamo je bilo i ovdje i ostavilo trag, a bojim se i sjeme, ono isto što smo ga 50 godina uspješno odbijali i tjerali s naših vrata. Al' da ne pametujem. Imam par pitanja postavljenih, pa eto da odgovorim.
Pita "Šibicar" (tepam autoru) kako se osjećam poslije rata.
Tužno, Šibicaru moj, tužno. Sve je u toj jednoj riječi, samo je treba čuti. Pa vidi bolan Šibicaru, šta mi rade od domovine.
Nigdje me nema.
Ništa u meni.
Nigdje ne pripadam.
Ni himnu ne mogu zapjevati, pa kad čujem onu staru, u "Jugi" napravljenu, neka me nostalgija uhvati, pa sav nekakav zadrhtim, ali znaš već kako je to i koje je to doba bilo. RAT je tada bio samo imenica, pa i na TV-u ga je malo bilo.
RAT!!!
Dodaš slovo i bude brat. Samo što u ratu ni brat nije što bi trebao da bude. Ma nije RAT ni za životinje, a kamoli za ljude.
Sjetim se i previše često... Pogleda.
Jest, Šibicaru, pogleda.
To je ono što sanjam i to nikada ne mogu zaboraviti. Da je bogdom mozak ljudski k’o i sve normalne aparature, pa da memorišeš šta hoćeš, a šta nećeš, da izbrišeš. Pogled zarobljena čovjeka, i onaj strah u očima, i trag onog pitanja; šta ću ja ovdje, šta mi je ovo sve uopće trebalo, za koga, jadna moja djeca, žena i mati!!! Uzgred rečeno, sebe sam to pitao skoro svako jutro.
Sjetim se i pogleda djevojčice kad smo joj donijeli mrtvog oca, i očiju njegovog brata. Toliku bol nisam nikad vidio, fizički sam je osjetio i osjetim je i dan-danas.
Sanjam i pogled mog sina kad mu donesem paštetu ili nekad čokoladu iz onog lanč paketa.
Radost koja boli.
 I pogleda mog jarana, kad sam pomeo sa ceste puknutu vreću brašna, prosijao kroz sito i donio mu 5 kg, a oni napravili pogaču, pa sve škripi u ustima od prašine i kojeg zalutalog kamenčića, ali hrana je to!!! Pogled, Šibicaru moj, i mene zdrobi, jedva da mogu i da sviram. Kad se natjeram, onda sviram da njega uspavam.
Evo da ti i nešto veselo kažem.
Tica, moj drug, jaro, pajdo, brat, RAT, nemoj srat’!!!
Sjećaš se našeg druga?
On ti je na teren vazda nosio pancir i šljem. To ti je još dodatnih 15 kg na sebi. Puni snage od one riže, leće, tikvenjače, jedva i hodaš. Šta se i jelo u taj vakat, stid me krmetu u oči pogledati. E sad zamisli proplanak u jedno proljetno jutro, izmaglica lagana, sunce tek provirilo, nas dvojica trebamo preći preko livade do šume. Znamo da hajvan odnekle puca po proplanku, al' eto kontamo da spava, il' jede, il' nek radi šta hoće, samo da ne puca. Ja sam prvi pretrčao i zavalio se u nekakav jarak i gledam njega. I moja legenda do pola trči, a iz njega se puši k’o iz lokomotive. Kapa znoj niz nos, lije ispod onog šljema, a onaj hajvan ga primijetio. Gdje neće, hej, iz njega dimni signali izlaze.
Hajvan ga poče gađati. Ali, daleko je i neprecizan je, il' je Leo Martin pa ima đozle k'o vrata od veš mašine, uglavnom, sve oko Tice. A on leg'o na po livade, raširio ruke i noge i dere se:
Ubij me, jebem te ćorava, vidiš da se patim!!!
Ovaj gađa, a ja ne mogu ni uzvratit od smijeha, valjam se u onom jarku, a moj Tica ustade i k'o maneken se prošeta i čitav dođe do mene.
Valjda se i onaj zakocenio pa prestao i on šicati, uglavnom, od tog dana pancir je ostajao u spavaoni.
Sjetih se kad smo otišli obaviti veliku nuždu. Vidio nas čovjek i onako, iz zeze, opalio jednu iz tenka, da se razonodi. I imo je šta vidjet.
Valja, bolan, trčat uzbrdo spuštenih hlača, i to jedno 300 m. Mo'š zamisliti, dvije bubamare u uniformi.
P.S. Šibicaru, hvala što si me natjerao da progovorim.
Mijatović Davor - Dado
13.02.2009.

Dobar...

Menjam Fiću sa kukom za Trabanta sa kukom.

 Šifra: Kuku meni, kuku  tebi!

10.02.2009.

BOGALJ

BOGALJ
Tako me od milja zovu. A, Boga mi, imaju i razloga.
Kada mi je Horion rekao da želi da i ja popunim upitnik, bilo mi je drago što me svrstao u društvo svih tih dobrih momaka čije će se priče naći u knjizi i koji su u ratu dali veliki doprinos u borbi i očuvanju časti pripadnika svih jedinica pod komandom MUP-a.
Evo, pišem i emocije su u haosu, jer se sjećam tog ratnog zla. Prisjećam se i smiješnih i lijepih događaja iz rata. Najprije ću govoritio ratnom zlu koje ću pamtiti cijelog života, a lijepe stvari ću ostaviti za kraj sa porukom za sve normalne ljude.
Bio je 20. septembar '93.godine Kraj pravog ljetnog sunčanog dana. Spremali smo diverziju na Barića gaju kod Viteza. Izabrani su momci koji će ići u diverziju zajedno sa 7. muslimanskom brigadom. Ja nisam bio u toj grupi. Ostao sam u rezervi, tačnije kao ispomoć, jer direktno u akciju nisu mogla biti uključena dva člana iz jedne familije. Deset momaka iz moje jedinice zajedno sa deset pripadnika 7. MB. Nakon što smo im poželjeli svu sreću ovog svijeta, krenuli su ka neprijateljskim položajima. I mi iz rezerve smo zauzeli položaj. Razmišljam o tome, ko se neće vratiti iz akcije. Gledam leđa rođaka i prijatelja dok odlaze od nas, a približavaju se njima. Nema tih riječi kojima bi se mogli opisati i napisati svi ti osjećaji koji su se smjenjivali u tom trenutku. Desetak momaka iz 7. MB koji su bili u rezervi, dobili su naredbu da se i oni približe neprijatelju i da sa distance ispale tromblone kao podršku borcima koji su već bili pod neprijateljskim rovovima. Međutim, prije nego su ispalili tromblone, bili su otkriveni. Nastaje haos. Ne znamo šta se dešava, a samo su pedesetak metara udaljeni od nas. Jedan od njihovih se vraća i govori da su ostali pokošeni sijačem smrti.
Pirne, ja i ostali krećemo u izvlačenje tih momaka. Kada smo došli do njih, imali smo šta i vidjeti. Kosa nam se digla na glavi. Gotovo svi su ležali na zemlji, ječe i zapomagaju. Ne znamo odakle da krenemo, koga prvog da izvlačimo, a moramo brzo reagovati. Neprijatelj je čuo to zapomaganje i jeku i znao je da je pogodio. Pucali su još jačim intezitetom. Uzimamo najbližeg ranjenika, previjamo ga i stavljamo na nosila. Ostali i dalje mole da se vratimo i po njih. Mučno je slušati te jauke, krike i molitve, a ne moći pomoći svima u isto vrijeme. Najviše se sjećam straha i krvi. Od kiše metaka ne možemo se ispraviti pa puzimo i nosimo nosila. Nestaje nam zavoja. Uspjeli smo izvući svu šestoricu do saniteta uz Božiju pomoć. Nas ništa ne pogodi. Pirne i ja vraćamo se na naš položaj, umorni i krvavi. Oni naši ispod neprijateljske linije, još su bili dolje, neotkriveni i znamo da se nisu smjeli ni pomjeriti. Vadim cigaretu da zapalim, Ronhil, čitava kutija. I taman kada sam htio zapaliti, jedan iz one grupe koja je nastradala reče: Dolje je ostao još jedan naš. Pitam ga, da li je živ, a on reče da ne zna. Rekoh Pirnetu: Idemo izvlačiti i njega! Zovem i tog momka da ide sa nama, ali on reče da se više dole ne vraća. I Pirne govori: Stani, Amire, sekundu, samo da predahnemo, ali ja, misleći na onog momka koji je još dolje, uzeh nosila i rekoh Pirnetu: Idemo, odmah! Mislio sam da idem spašavati njega, a ustvari sam išao, kako kažu stari, po svoju nafaku. Nas dvojica se spušamo, puzimo prema mjestu sa kojeg smo prije par minuta izvukli ranjene.
Na tom mjestu nije bilo više nikoga.
Puzimo još dalje i onda smo ugledali nepomično tijelo, nekoliko metara od nas. Ostavio sam pušku i nastavljam prema tijelu. Kada sam dopuzao do tog borca, zovem ga tiho, mrdam za nogu, ali on ne odgovara. Možda nije mrtav, možda je samo izgubio svijest. Pogledao sam prema liniji, neprijatelj nas vidi, tu smo mu kao na dlanu. Pipam puls i shvatam da je momak po kojeg sam došao mrtav.
Ipak ga želim izvući.
Hvatam ga za noge.
To je bilo sve što sam stigao uraditi prije pakla koji je nastao.
Bestrzajni top pogađa na pola metra od mene. U isti momenat pogađa me i sijač smrti tako da sam vidio kada su mi odbijena tri prsta lijeve ruke. Diže me i detonacija, koja me bacila neposredno pored momka i sad ležimo jedan pored drugoga. On je bio mrtav, a ja nisam osjećao noge. Mislio sam da su mi obje odbijene. Vidio sam da mi je i desna ruka slomljena u laktu, kosti su virile. U glavi mi je zujalo kao u košnici, dim me je grizao za nos, zemlja mi je zasula glavu, tako da sam jedva išta i vidio na oči.
Zovem Pirneta.
Samo tišina.
Opet ga zovem, ali uzalud.
Nemam snage ni da se okrenem da vidim šta je s njim, da li je živ. Želim se ubiti bombom, ali sam tako kvalitetno bio "rasklopljen" da ni za to nisam imao snage. Onda ponovo počinje pucanje, a ja još jednom zovnu:
Pirne!
Ne mogu vam opisati kakav sam imao osjećaj kad mi odgovori: Šta je, Cigane? Onda ga upitah, da li je ranjen. Reče mi da nije, a zatim ga upitah ima li pušku. Odgovori: Imam. Što pitaš? Ubij me, brate, i bježi iz ovog pakla!, na šta mi je odgovorio: Kako da te ubijem, Cigane? Tada mi je to pitanje ličilo na zbilju, jer sam zaista želio da me ubije. Danas sam siguran da se pokušao samo šaliti u svom tom belaju te mu rekoh:
Prebaci na rafalno i gađaj me u glavu!
On je onda ustao i vukao me do puta gdje smo, koliko toliko, bili sigurni. Stiglo je još par mojih kolega sa rezarvnih položaja. Stegli su mi lijevu nogu ispod koljena i svaki je, čini mi se, previjao neki dio tijela. Danas im u šali kažem da mi nisu nikakvi prijatelji, jer su mi amputirali nogu, taman tamo gdje su je stegli.
Izvukli su me do saniteta gdje nije bilo ambulantnih kola, jer su odvezli ranjenike koje smo mi izvukli ranije. Stavljaju me na konjska kola, koja će me odvesti do sela Vrhovina, gdje ima još jedan ljekar. Konjska kola treskaju. Više ne osjećam nijedan dio tijela. Molio sam čovjeka, koji me vozio na konjskim kolima da me ubije. On reče:
Ne mogu te ja, sine, ubiti, a onda zaplaka.
Molio sam samo da mi otkoči moju pušku, koja je bila uza me, da prebaci na rafalno i da mi je stavi samo pod lijevu ruku, tako da mi obarač dođe na palac lijeve ruke koji je jedini ostao čitav. Ali, on samo nastavlja da plače.
Stigli smo u to selo. Doktor i sestra me previjaju, uključuju infuziju i čujem ga kako govori:
Ovaj neće živ stići do bolnice.
Onda opet peh, nema bolničkih kola te me stavljaju u neki golf. Ni sam ne znam kako su stavili nosila u auto. Pored vozača tu je i jedan momak iz moje grupe, koji drži infuziju, i jedna djevojka iz jedinice, koja me bodri i hrabri da ne izgubim svijest. I sam sam bio svjestan da sam izgubio dosta krvi i znao sam, ako izgubim svijest, to će biti kraj koji sam u tom momentu želio.
U bolnici nisam dao da me skinu sa nosila, jer sam mislio da ću se sav raspasti. Razmišljam, koliko ću dugo čekati da me uvezu u operacionu salu, jer vidio sam puno ranjenika. Veoma brzom intervencijom bolničkog osoblja i ljekara sa urgentne medicine, nađoh se u operacionoj sali. Rekli su mi da sam ja u najkritičnijem stanju i tada je počela prava borba. Dok su se doktori borili za moj život, budim im se na stolu. Govore mi da imam toliko jako srce i da mi organizam odbacuje anesteziju.
Kada sam se probudio poslije operacije, jedva sam gledao. Ne znam gdje se nalazim. Pokušavam se pomaći, ali ne mogu. Mislio sam da sam umro i da napokon negdje visim. Čuo sam glas pacijenta koji je ležao do mene. Govori:
Evo, ovaj se budi!
Pokušavam otvoriti oči. Kao kroz maglu, ugledao sam svu ekipu doktora iz sale. Ugledao sam i svoju djevojku koja je najzaslužnija za moj oporavak. Devet mjeseci moga boravka u bolnici, ona je provela pored moga kreveta. Dolazili su prijatelji, familija, kolege i komšije. Neki su gledali u mene i plakali, drugi samo mahali glavom, a neki su govorili da izgledam dobro, a većina ih je padala u nesvijest kada bi me ugledali. Poslije deset dana borbe za život, patnje i bolova koji su bili užasni i zbog gangrene, amputirali su mi lijevu nogu ispod koljena. Tek tada su bolovi uminuli i progledao sam na svoje oči.
Hvala Bogu, sve je krenulo nabolje, i oporavak, i rehabilitacija. Doktori su govorili da, možda, nikada neću prohodati. Lijeva noga i tri prsta lijeve ruke su mi amputirani. Desni lakat polomljen i smrskan kao i desno koljeno i desna butina. Ako budem mogao u kolica, puna šaka brade.
Nakon deset mjeseci velike upornosti i pomoći moje djevojke, Oksane, uspio sam prohodati i to bez štaka.
Hvala Bogu, i danas hodam.
Poslije rehabilitacije oženio sam Oksanu i dobio kćerku. Nažalost, razveo sam se ubrzo. Danas živim penzionerski. "Klepim" neki posao gdjegod mogu, ali samo, ako je pjevanje u pitanju.
Kome je danas do pjesme? 
Sjećam se jednog smiješnog događaja iz rata. Ja inače volim da se smijem, da se zezam na svoj ili tuđi račun. Vjerujte, to me hrani i održava. Na jednom ratištu kod Fojnice, došli smo da preuzmemo liniju. Od prethone smjene upozoreni smo da je neprijatelj, par dana prije, došao iz pravca jedne jabuke, divljake na rubu jedne šume i ubio dva ratnika koja su bila u najisturenijem rovu. Poslije par dana vratili smo se u bazu i razmjenjivali utiske sa tog terena. "Brzi", koji je bio na tom rovu, kaže:
Jebem ti i teren i jabuku, divljaku, skoro su mi oči ispale gledajući u nju. Sanjat ću je dok sam živ.
Svi smo se za stomak hvatali od smijeha. Rekoh mu tad:
Moj Brzi, treba prvo preživjeti da bi mogao sanjati.
Hvala Bogu, on je i danas živ i kadgod se sretnemo spomenemo te gluposti, koje ćemo pamtiti čitav život.
Paša moj, kako ti imaš običaj reći, nadam se da će ovo moje zlo, zapisano ovako, na ovaj način, prepasti one koji misle da je fino biti vojnik...
Poruka svim RVI i onima koji to nisu je da ne gube nadu, volju i nek' nastave raditi ono što najbolje znaju, a to je, boriti se, jer današnja borba za život je teža od svih akcija i diverzija. Zato, glavu gore i ne gledajte iza sebe, jer budućnost je ono što treba da nas zanima.
Halilović Amir

Stariji postovi

SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
POGINULIM POLICAJCIMA - SPECIJALCIMA

O AUTORU
- HARDIN HORION je pseudonim nastao od imenâ liječnika Haruna i Mugdina zahvaljujući čijim operacijama danas imam djecu. Inače, Horion se obično prevodi kao "zemlja", pa vam i moje ime najprije znači „zemljanin“, što svi mi, prije svega, jesmo.
Na ovaj dunjaluk sam došao 27. maja 1971. Do moje devete godine, bilo mi je sve potaman, a onda su se roditelji razveli. Tad sam zaradio i svoj prvi dinar. Ako nisam bio u školi, onda sam prodavao kifle, ili na utakmicama kikiriki, sokove, novine... Sam sebi kupio sam prvi bicikl i trudio se da ne zavisim ni od koga. Odrastao sam kod nane, koju sam volio više i od sebe. U mahali sam uvijek bio miljenik starije raje. Oni su mi, pored novaca i garderobe, poklanjali i ljubav koje nisam imao dovoljno od svojih roditelja. Ta starija raja uglavnom su važili za lopove, iako je najviše njihova zasluga što sam završio srednju školu.
Iako sam znao koliko je rat zlo, činilo mi se prvi put u životu da nekome i nečemu pripadam i da vrijedim. Danas sam ratni vojni invalid u penziji, suprug i otac dvije kćerke. Prebivalište, planeta Zemlja.
Materijalna primanja su mi nedovoljna da platim lijekove i hećime. Danas imam strah od svega, čak i od samoga sebe.


SJEČANJA BEZ REDA - HARDIN HORION
Image and video hosting by TinyPic
PITALI STE ŠTA SU "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
"Sjećanja bez reda +13" su prijeratna, ratna i posljeratna sjećanja jednog ratnika, policajca- specijalca MUP-a BiH, pretočena u knjigu koja je promovisana po prvi put, pred 300 posjetitelja...
To je pisanje običnog borca, koji pokušava zgaditi rat onima koji ne znaju kako on izgleda.

BLOG - ZA SVE UZRASTE, OSIM ZA NACIONALISTE!
MOJE MORE
HARIS ABDAGIĆ: ZA TEBE
HARIS ABDAGIĆ: NEK' NEBO SE POMAKNE
NAJBRŽI I NAJEFTINIJI INTERNET NAČIN DA DOĐETE DO KNJIGE
Radiobihgr
OMILJENI BLOGGER
oxford
KNJIGA GOSTIJU]
Upišite se u knjigu gostiju
*********
ONLINE
*********
web counter




MOLBA ČITAOCIMA BLOGA "SJEĆANJA BEZ REDA +13"
-Nemojte donositi zaključke poslije jedne pročitane rečenice ili pasusa. Pročitajte kompletnu priču ili cijeli blog od početka. Onda vam je, od moje malenkosti, halal svako mišljenje.
Znam da će biti i zamjerki, jer takav smo mi narod, samo bi da se raspravljamo. Šta će "Kudo" kuditi na blogu, nekako mi je svejedno, ali dobronamjernu kritiku poštujem.



BROJAČ POSJETA
99046

Powered by Blogger.ba

Dizajn napravila - Nermina.